Znam zašto ste došli, ali ja, na žalost, nemam ništa nova reći, ništa što se već ne zna. Tim nas je riječima jučer u svojoj kući u Vantačićima nedaleko od Malinske na otoku Krku dočekala gđa Gizela Đureković, udovica Stjepana Đurekovića, nakon što je, pod sumnjom da je
njezina muža 1983. godine ubio u Minchenu, prije pet dana lišen slobode bivši Udbin suradnik Krunoslav Prates (55). No, poslije se uz kavu, koju je iznijela pred nas, pokazalo da ipak ima puno zanimljivih, nepoznatih detalja vezanih uz njezina supruga, uglednog hrvatskog emigranta.

Što da vam kažem? Divim se njemačkoj policiji. Nakon 22 godine našli su toga Pratesa, kojega se sumnjiči za sudioništvo u ubojstvu moga supruga pa ne mogu ne diviti im se. Dok istraga ne završi, dakako, ne mogu znati tko je doista ubojica. Ali, već mi i sama činjenica da je netko iza
rešetaka ulijeva nadu da će se napokon otkriti počinitelj toga gnjusnog čina kazala nam je gđa Gizela.
Priznavši da je uvijek iznova potrese diranje u stare rane koje, tek što zacijele, ponovno prokrvare, kao Što je to sada slučaj, prisjetila se osamdesetih godina prošloga stoljeća i okrutne sudbine koja joj je u samo
nekoliko godina odnijela supruga, sina i roditelje. Roditelji su umrli, suprug Stjepan ubijen je po nalogu Udbe, a četiri godine poslije, iako se bio sklonio u Kanadu, i Damir, sin jedinac, kojem su tada bile samo 23 godine. Ostala je sama. Prisjećajući se tih događaja, glas joj drhti, oči iza naočala iskre suzama. Kako i ne bi. Cijeli se njezin svijet tada srušio poput kule od karata.
Ipak, i danas, u svojoj 74. godini, gospođa GizeIa je vitalna i okretna. Uspjela je naći smisao života u svakodnevnim sitnicama.
No, nije joj bilo nimalo lako. Ubrzo nakon suprugova bijega u Njemačku tadašnja vlast oduzela mi je putovnicu pa ne samo što se nismo mogli viđati nego nisam mogla biti ni na njegovu ukopu - kazuje ganuta sjećanjima.
Prije 28 godina Stjepan i ja smo kupili zemljište na Krku kako bismo tu stvorili svoj miran kutak, sagradili kuću i uredili okućnicu - objašnjava gđa Gizela te nastavlja: - Dvije su nam godine trebale da sagradimo temelje, podignemo krov. Dok nismo osposobili prvu prostoriju u kući, spavali smo u šatoru u dvorištu.
Sada je kuća u Vantačićima utočište G. Đureković od proljeća, do jeseni. Posvetila se vrtu, i malom povrtnjaku. S ponosom nam je pokazala kako napreduju njezine rajčice, mahune, loza, cvijeće... Ima krug prijateljica i prijatelja s kojima se svakodnevno druži te joj je, kaže, mnogo
"ljepše nego u Zagrebu, gdje su se ljudi otuđili i svatko gleda samo svoja posla. Svjesna je da će ponovno otvaranje slučaja ubojstva njezina supruga biti nova prekretnica u njezinu životu.
Premda je sretna što će se napokon dokazati tko je ubojica njezina muža, pa će taj i odgovarati za zločin, strahuje da će za nju to ponovno biti stresno i teško razdoblje u životu.

ODLAZAK U Njemačku za sinom .
Gizela Đurekovlć u Vukušićevoj je knjizi ustvrdila da njezin muž nije planirao odlazak u emigraciju; nego je namjeravao knjige tiskati pod pseudonimom Jovan Jovanović. Međutim, njegov sin Damir, da bi Izbjegao služenje vojnog roka u JNA pobjegao je 1. srpnja 1981. u Njemačku. Vukušić piše"To je Stjepana Đurekovlća ponukalo da se da mu se pridruži I pod svojim imenom objavi knjige te da se pridruži hrvatskoj emigraciji u borbi protiv komunističke Jugoslavije i za samostalnu hrvatsku državu. Stjepan Đureković je otišao 24.travnja 1982.; prijepodne automobilom, prvo u Austriju a zatim u Njemačku. Vodstvo Ine, nakon što se doznalo za njegov nestanak savjetovalo je Gizeli da ga pozove da se vrati, a da će se Ina postarati čitav slučaj zataška."

PRITISCI: Htjeli su da se rastavim
Polovicom 1982. nazvao je gospođu Gizelu sin Damir i upozorio: "Pazi, mama, sad će tek biti opasno." Đurekovićeva supruga je ispričala: "U kolovozu1982: počeli.su progoni. Zapljeneli su sve što je pripadalo
Stjepanu i Damiru.. Dva dana nakon toga pozvali su me u Đorđićevu na petipolsatno saslušanje.
Tada su započela različita maltretiranja i anonimne telefonske prijetnje. Udbaši su od mene tražili da podnesem zahtjev za rastavu braka i da se odreknem sina. To je trajalo sve do višestranačkih izbora."

GAŽI BIO PROTIV LIKVIDACIJE "
SDS-u je, kako navodi Bože Vukušić,trebalo nekoliko mjeseci da prikupi osnovne Informacije o pozadini Đurekovićeva bijega i težini
posljedica toga čina za Jugoslavensku državu. Đurekovićev je bijeg pojačao i međusobne obračune komunističkih kIanova u Jugoslaviji. PosljedIca tih sukoba,blio je, imenovanje Zdravka Mustaća za šefa hrvatskog SDS-a. On je , dobio zadatak da na tajnoj policijskoj razini riješi problem. O tome je učestalo raspravljao republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka.
Tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove Pavle Gaži suprotstavljo se Đurekovićevoj likvidaciji to je 1. studenoga 1983. smijenjen s dužnosti

LIKVIDACIJA Za ubojstvo doznala - s radija

Za Stjepanovo ubojstvo saznala sam preko Radija Velika Gorica. Svima koji su me pokušali dobiti iz Njemačke javljao se nepoznat muški glas vjerojatno udbaš s pošte. Kad je Damir nazvao 28. srpnja 1983. kako bi mi Javio da Je Stjepan ubiJen, prvo mu se javio muški glas - ali ga je ipak spojio sa mnom. Kad sam tražila da me puste na pogreb u Njemačku, udbaši su odmah na to pristali. Zato nisam išla, ostala sam u poduzeću raditI. Tog dana su me posvuda pratilI. Dvojica su stalno stražarila Ispred kuće. Otprilike dva tjedna nakon toga otišla sam u Munchen i odnijela ruže na Stjepanov grob. Kad sam se vraćala, prišao mi je jedan kopilot po Imenu Petrović i rekao da po nalogu Udbe mora Još jednom
pregledati moj kovčeg. Dva dana nakon povratka u Zagreb, udbaši su me ponovno pozvali na razgovor."

UBOJSTVO
Egzekutor - najbolji beogradski "pucač"
Specijalni zadatak za Đurekovićevo ubojstvo dobio je Đorđe Božović Giška koji je za agresije na Hrvatsku, pod okriljem Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, bio jedan od osnivača Srpske dobrovoljačke garde te je ubijen u Gospiću 15. rujna 1991. godine. Za ubojicu je izabran tada najbolji "pucač" u Beogradu i čovjek kojega Đureković poznaje.

Božidar Spasić opisao je ubojstvo:
"Naš agent, inače čovjek iz neposrednog Đurekovićeva okruženja, po dogovoru je ostavio ključ od garaže u kojoj je Đureković provodio noći u pisanju svojih knjiga. Sasvim elegantno, Giškina ekipa je ušla u garažu isačekala Đurekovićev dolazak. Kada je stigao, nije mogao vjerovati svojim očima. Prepoznao je čovjeka koji je držao uperen pištolj u njega. Prvo je, šokiran, šutio, a onda je počeo moliti i zapomagati nudeći milijune maraka da bude pošteđen. Likvidiran je sa šest metaka. Kada su ustaše otkrile što se s Đurekovićem dogodilo i alarmirale njemačku policiju, naši dečki su uvelike bili u Jugoslaviji, pili viski i kupali se' na Svetom Stefanu."
U Đurekovićevu je ubojstvu sudjelovao i Željko Ražnjatović Arkan, koji je bio profesionalni ubojica jugoslavenske tajne policije.

Manolić i Perković Pratesa predstavili Tuđmanu
Ivan lasić je Boži Vukušiću potvrdio da je Josip Perković u to vrijeme bio "šef odjeljenja za borbu protiv emigracije u republičkom
SUP-u Hrvatske" te je Ispričao o garaži u kojoj je ubijen Đureković: "Kasnije sam saznao daje ta garaža bila vlasništvo Ivana Jelića,
odnosno organizacije HNO-a, tu je bila tiskara 'Hrvatske države'. Urednik, Izdavač tog lista bio je emigrant Krunoslav Prates.
Koliko je meni poznato, Krunoslav Prates je bio suradnik Službe Hrvatske i na vezi ga je držao Josip Perković. Vodio se pod pseudoninom Stiv. On je mogao biti u poziciji da dade najbolje Informacije kao I da nabavi duplikat ključa od garaže.
Jer oni su imali ključ kojim su otključali zaključali garažu. Ne znam ni za koga drugog tko bi mogao biti u toj poziciji osim Stiva." Postoje svjedoci koji tvrde da su Perković i Josip Manolić početkom 90-ih Pratesa, s još dvojicom emigranata,suradnika SDS-a, doveli do samog predsjednika Franje Tuđmana. Pratesa su predstavili kao uglednog hrvatskog emigranta.
Manolić nam je jučer rekao da se ne sjeća Pratesa, ali da je moguće da je s njime bio u društvu s drugim emigrantima.

Sin Damir ubijen u Kanadi

U strahu da bi i njega mogli ubiti, iz Njemačke se nekoliko mjeseci nakon očeva ubojstva odselio njegov sin Damir. Skrasio se u kanadskom Calgaryju, u kojemu je pronašao posao te se ponadao da ima sigurno utočište. No, nađen je mrtav 10. rujna 1987. godine. Službena verzija je glasila da je riječ o samoubojstvu, ali Hrvati su bili uvjereni da je i njega ubila jugoslavenska tajna policija budući da je bio Đurekovićev sin te je zacijelo imao neke informacije o očevu ubojstvu. Usto, iza sebe nije ostavio nikakvo oproštajno pismo niti je itko znao ili naslućivao razloge za njegovo samoubojstvo. Posmrtni su mu ostaci odmah nakon smrti prebačeni na zagrebački Mirogoj.

Večernji list (www.vecernji-list.hr)