25.ožujka 2022.
RUSKA INVAZIJA U UKRAJINI
Rusi u Donbasu na silu mobiliziraju muškarce ; Odredili su i datum do kada će rat trajati




























Ukrajina, karta smjerova ruskih snaga

IZ DANA U DAN

ratna događanja od 23. do 28. dana invazije -OVDJE
ratna događanja od 14. do 22.dana ruske invazije - OVDJE

prvih 13.dana ruske invazije u Ukrajini invazije -OVDJE
početak ruske invazije na Ukrajinu-OVDJE

- Prilaze muškarcima i mladićima na ulici ili ih skidaju iz javnog prijevoza i pitaju - koliko ti je godina? Zatim ih trpaju u vozila, odvoze u mobilizacijske centre i odatle na bojišta... Ljudi su prestrašeni... Mnogi muškarci se skrivaju, neki danima i tjednima ne izlaze iz kuća i stanova, a navečer iz straha ne pale svjetla... Tako na području Luhanske i Donjecke oblasti u stvarnosti izgleda operacija koju je ruska vojska u tome dijelu Ukrajine provela pod parolom - "Svoje ne ostavljamo", tvrdeći da im je glavni cilj zaštititi građane od ukrajinskog terora. Kako ta "zaštita" u stvarnosti izgleda, opisuje ruski oporbeni list Novaja Gazeta.

U dijelovima istočne Ukrajine, koju je službeni Putinov režim priznao kao Lugansku Narodnu Republiku
i Donjecku Narodnu Republiku, za razliku od Rusije, proglašena je opća mobilizacija svih muškaraca
između 18 i 55 godina. Mnogi u Rusiji ne znaju koliko ljudi u tim oblastima živi, kako su živjeli do 2014.
ni kako žive danas, kao ni što misle, navodi Novaja gazeta. Taj list je objavio svjedočenja članova
obitelji čije su očeve i sinove, braću, susjede i prijatelje mobilizirali i poslali na bojišta kod Harkova, Mariupolja, Hersona... Novaja gazeta sakrila je stvarna imena svojih sugovornika kako bi ih zaštitili od odmazde, ali njihov identitet, kao i tonski zapisi njihovih ispovijesti, čuvaju se u redakciji. Jutarnji list donosi najzanimljivije među njima.

Elena, koja živi u Luhanskoj oblasti u gradu koji je od 2014. na samoj crti razdvajanja, opisala je da su u prvim danima nakon ruske okupacije u veljači ove godine muškarce mobilizirali tako što su ih izvodili
iz javnog prijevoza, lovili na ulicama, ili im kod kuće ili na poslu ostavljali mobilizacijske pozive. Neki su odlazili na posao skrovitim prečacima, u stalnome strahu da će ih na silu poslati na frontu. Prvog tjedna okupacije određeni je broj muškaraca koji rade u tvornicama, skladištima i ministarstvima dobio potvrdu o radnoj obavezi, ali to je bio tek manji dio. Zbog straha od mobilizacije, mnogi muškarci su se zatvorili
u kuće, a kako ih se ne bi vidjelo kroz prozore, navečer ne bi palili svjetla. "U mojoj obitelji kod kuće sjedi mladić,a u istoj je situaciji još desetak njegovih prijatelja i poznanika. Već tri tjedna slušaju neprekidan zvuk paljbe. Želimo da konačno dođe mir", ispričala je.

Sergej, student završne godine donjeckog medicinskog fakulteta ispričao je novinarki Novaje gazete da su 22. veljače njemu i njegovim kolegama s godine telefonirali iz fakultetskog dekanata i rekli im kako se moraju hitno javiti u vojnu komandu, gdje će dobiti potvrdu o tome da su studenti i da su oslobođeni
mobilizacije.

"Moji su prijatelji s godine otišli u vojnu komandu po potvrde još isti dan, a ja sam odlučio otići tek
sljedeći dan i to me je spasilo," ispričao je za Novaju gazetu Sergej. "One koji su isti dan otišli po navodnu 'potvrdu' o oslobođenju od mobilizacije, odmah su mobilizirali i upisali kao dobrovoljce. Sumnjam da ih je naš dekanat svjesno želio obmanuti. Najvjerojatnije je to bilo djelo rektora Ignatenka Grigorija Anatoljeviča koji je zatim javno istupao na lokalnoj televiziji i tvrdio da su naši mladići - studenti dobrovoljno otišli braniti 'republiku'".

Na pitanje novinarke što on od tada radi, Sergej je odgovorio da se već četvrti tjedan skriva. "Ne izlazim još od 22. veljače. Prvi tjedan su lovili, stajali su na svakom ćošku. Drugi tjedan manje - više isto. I sad, kako mi kažu rođaci, ponovo na svakom uglu stoji policija, sve zaustavljaju, guraju u automobile i
odvoze na mobilizacijske punktove."

Sergej objašnjava što se dogodilo s njegovim prijateljima sa studijske godine koji su otišli po "potvrde".
Prisilno su mobilizirani.

"Dok su bili ovdje u mobilizacijskom centru, dopisivali smo se. Uvjeti tamo su bili odvratni. Za neke nije bilo zimske vojne opreme pa su im dali ljetnu, moji prijatelji su spavali na betonu dok im roditelji nisu donijeli prostirke i vreće za spavanje. Uz moja tri prijatelja, tu je bilo još nekoliko stotina ljudi. Mojim se prijateljima posrećilo da su ih uputili u medicinsku četu, a mladiće koji su otišli kasnije i koje su odvukli obmanom ili zastrašivanjem, poslali su u artiljeriju i u streljaštvo.....Studente medicine naprosto su
rasporedili kao obične vojnike. Naravno da su im u početku rekli da će to biti samo vježbe, ali je nakon
nekoliko dana postalo izvjesno da ih šalju na frontu - nekoga na Herson, nekoga na Mariupolj."

Sergej je ispričao da se mladići ponekad, kad se nakratko domognu telefona, obiteljima uspiju javiti s doslovno dvije do tri riječi - "živi smo" i to je sve. Na pitanje novinarke kakvog su njegovi kolege
raspoloženja, kazao je: "A kakvog mogu biti raspoloženja ako su ih u to gurnuli obmanom. Nitko nije
htio dobrovoljno, poslali su ih iznudom - ljude ucjene otpuštanjem s posla, ili isključenjem sa studija, zatvorom ili globom do 200 tisuća rubalja... Kod jednog mobiliziranog mladića počelo je želučano krvarenje, ali ga četiri dana nisu nikuda poslali nego su mu govorili da čeka. Četvrti je dan počeo umirati, prebacili su ga u bolnicu, a njegovu jedinicu na drugo mjesto. Tada sam od poznanika koji rade u bolnici, u gradu u kojem je ta jedinica bila raspoređena, doznao da je kod njih jedan unovačeni mladić
umro od želučanog krvarenja. Ne znam je li to taj isti, ili neki drugi mladić".
(izvor slobodnadalmacija.hr)