18.siječnja 2023.
OSVRT DRA.IVICE TIJARDOVIĆA
Knjiga "Povijest Ukrajine" Sergeja Burde

'Zemlji slavuja', ili bolje reći o onome što ima veze sa 'Zemljom moćnih rijeka' čuo sam kad sam bio dječak dok smo skupljali sličice automobila za album u kojemu je bila i slika sovjetskog Zaporošca, a u kojemu sam se vozio više puta desetak godina kasnije dok su me taksisti, svi prisilni doušnici KGB sustava, vozili 'vamo-tamo', i kad sam mogao iz prve ruke vidjeti svu bijedu Sovjetskog Saveza. I
filmski spektakl Taras Buljba ostavio je na mene snažan dojam, kao i roman Mrtve duše kojega se uvijek rado sjetim tijekom svakih političkih izbora u Hrvatskoj, a Labuđe jezero ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Nedugo zatim, da bih shvatio zašto je SSSR bio tuga i jad dvadesetog stoljeća pročitao sam knjigu Holy Russia, autor Sir Fitzroy MacLean, osoba poznata povjesničarima i došao do zaključka da su se Rusi tijekom povijesti navikli na bijedu i patnju i da tako mogu živjeti stoljećima izolirani od ostalog svijeta bez snažne inicijative za unutrašnjim promjenama (na znanje onima koji misle da će se u Rusiji dogoditi pozitivne promjene).

Sljedeći kontakt sa 'Žitnicom Europe' bio je moj prvi objavljeni tekst o utjecaju trgovine žita na
međunarodne odnose zahvaljujući pristupu u to vrijeme vrlo skupoj stručnoj literaturi. Nedugo zatim pjesma 12 razbojnika skrenula mi je prvi put pozornost na razlike među narodima u SSSR-u, jer se još
uvijek i danas spore Rusi i Ukrajinci čije je što, pjesme, kultura, jezik, itd., jer 'Nikakvog posebnog maloruskog jezika nije bilo, niti će ga biti, niti ga smije biti'. To bi mogli nazvati posljedicom 'Rujine'.

Raspad SSSR-a me nije iznenadio, no očekivao sam već 1991. sukob između Ukrajine i Rusije, koji se nije dogodio, najvjerojatnije zbog atomskog naoružanja u to vrijeme smještenog na prostoru Ukrajine. Tek kad su Rusi 'obradili' Ukrajince i 'prevarili' SAD i UK i na taj način 'razoružali' Ukrajinu, 'antifašizam' je ponovo dobio priliku pokazati svijetu svoju genocidnost. Mi u Hrvatskoj znamo kakve je krvave posljedice donijela veleizdaja s razoružanjem Teritorijalne obrane u Hrvatskoj neposredno prije raspada Jugoslavije. Upravo sam zbog tog iskustva, a i životnog, pretpostavljao da će Rusija krenuti silom u vraćanje izgubljenog tijekom raspada SSSR-a (po uzoru na ratove u Gruziji, Čečeniji, itd.), no nisam znao točno kad će se ruska agresija dogoditi Ukrajini. Međunarodna 'šutnja' glede ruske okupacije Krima 2014. bio je znak Rusiji da mogu krenuti dalje, a 'lukavo' povlačenje Amerikanaca iz Afganistana ocijenjeno je kao slabost SAD-a, i samouvjerenju Putina tada nije bilo kraja. Koji povijesni promašaj! 

Povijest ukrajinskog naroda je vrlo kompleksna, što se može naslutiti čitajući knjigu Povijest Ukrajine, mladog autora, hrvatskog novinara s ukrajinskim korijenima, Sergeja Burde.

Tijekom povijesti Ukrajinu su naseljavali mnogi narodi, poput Kimerijaca, Skita, Sarmata, Kelta, Grka, Anta, Gota, Hazara, Huna, Avara, Ugara, Bugara, Varjaha, Mongola, Tatara, Balta, Poljaka, Židova, Rusa, itd. Knjigu nisam mogao čitati poput romana, jer zbog brojnih informacija, od kojih većina je meni potpuno nepoznata, utrošio sam više vremena na istraživanju tih informacija nego na čitanje knjige. Primjera radi, dok je u ostalim europskim dinastijama bio običaj prijenosa vlasti s oca na najstarijeg sina, vlast u Kijevu prenosila se sa starijeg brata na mlađega te s najmlađeg ujaka na najstarijeg nećaka. Brojnost literature korištene u knjizi upućuje na činjenicu da je autor upućen u temu o kojoj piše. S obzirom da vrlo skromno poznajem ukrajinsku i rusku povijest, ne bih se usudio tumačiti tko je u pravu glede povijesti, Rusi ili Ukrajinci. No s obzirom na srpsko-hrvatska iskustva imam dojam da sadržaj
knjige ima određenu težinu i smisao. Pokušat ću objasniti.

Povijest Ukrajine i Hrvatske ne možemo izjednačavati, već možemo tražiti određene sličnosti. Da bih bolje shvatio ukrajinsku povijest, Poljake sam usporedio s Mlečanima, a Ruse sa Srbima. Kao i Hrvati,
tako i Ukrajinci, izgubivši davno svoju neovisnost, čeznuli su za svojom državom, za samostalnošću, čuvajući svoj jezik, kulturu i običaje. Dok su Mlečani doprinijeli hrvatskoj kulturi, kao Poljaci ukrajinskoj, Srbi su hrvatsku kulturu, jezik, znamenite osobe, itd. prisvajali, na sličan način kao što su to činili Rusi Ukrajincima.

Ovdje treba reći da je danas lakše dokazati hrvatsko nego ukrajinsko podrijetlo nekog ili nečeg. Naime, Ukrajinci su dva stoljeća duže bili pod ruskom čizmom, nego što su Hrvati bili pod srpskom. Primjera radi, prema ukrajinskim povjesničarima slavni kompozitor Čajkovski je bio podrijetlom iz ugledne ukrajinske kozačke obitelji Čajka. Rusi se svakako neće s time složiti jer Čajkovski je rođen u Rusiji,
živio i umro u njoj. No kad je u pitanju Nikola Tesla koji nije rođen u Srbiji, niti živio ni umro u njoj, Srbi ga ipak svojataju samo zbog pravoslavne vjere (premda Tesla nije bio vjernik), jer prema Srbima nitko osim Srba nema pravo na pravoslavlje, pa ni Hrvati (vidi nepotrebne probleme s priznavanjem HPC). Takvih primjera krađe identiteta ima mnogo, kako u ukrajinskoj, tako i u hrvatskoj povijesti.


Da se ne zaboravi, dok su Hrvati imali svoj prvi hrvatski rječnik 1595. (Faust Vrančić), Srbi su svoj dobili dva stoljeća kasnije 1818. (Karadžić), pa s obzirom na sličnosti, tj. razlike između srpskog i hrvatskog jezika (vidi Vladimir Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika iz 1991.) ne treba biti ni učen ni pametan da se shvati tko je kome ukrao jezik. U ovom kontekstu je važno spomenuti činjenicu
da ime Rusija ima ukrajinsko podrijetlo. Naime, ruski car Petar I. je u 18. stoljeću zabranio uporabu ukrajinskog jezika (1720.) i odmah zatim zamijenio ime svog Moskovskog Carstva s imenom Ruski Imperij, tako da je ime Kijevska 'Rus' (stara ukrajinska država) bilo zaboravljeno, a Moskovljani su postali Rusi (sinonim imena 'Rus' jest staroslavensko ime Ukrajina).

S drugim riječima, Rusi su Ukrajincima ukrali povijest. Na znanstvenicima je sad red da sve to puno bolje objasne i dokažu onom dijelu svijeta koji je spreman na uvažavanje znanstvenih činjenica. Na temelju svega što sam pročitao, to ne bi trebao biti posebno težak zadatak, no politika je često iznad razuma i činjenica, tako da ruska interpretacija povijesti bit će još dugo, dugo drugačija od ukrajinske. U ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti da ovih dana ruska dezinformacijska mašinerija uvjerava
periferiju Rusije (zbog potreba za mobilizacijom) da je Poljska napala Ukrajinu i da namjerava napasti i Rusiju, tako da je dužnost Rusije, kao 'antifašističke' zemlje, osloboditi Ukrajinu i suprotstaviti se nacizmu. Iz ovoga bi mogli donijeti zaključak da nema veće kletve od 'Dabogda vas antifašisti oslobađali!'.

Stara Ukrajina, imena 'Rus', je nakon 14. stoljeća bila gotovo pa stalno pod okupacijom susjednih moćnih imperija, poput kraljevske Poljske i carske Moskovije (današnje Rusije), no najveće posljedice za nacionalni identitet zbile su se pod Rusijom tijekom 18. i 19. stoljeća. Slično iskustvo imali su Hrvati
u 'četničkoj' državi u razdoblju između dva svjetska rata.

Asimilacijskoj politici ruskih careva ukrajinski se narod, prethodno bilježen kao Rusini, Ruteni, Rusići, pa i srednjovjekovni Rusi, počeo koristiti mlađim etnonimom: Ukrajinci.

Staroslavenska riječ Ukrajina je prvi put zabilježena u 12. stoljeću, a slobodno značenje riječi jeste 'dom, rodni kraj', mogli bismo reći 'moja domovina', a svakako je zanimljivo ime jednog od ukrajinskih plemena koji su se zvali Bijeli Hrvati.Ukrajinski povjesničari strogo razlikuju pojmove ruski i russkij jer
pojam ruski za njih prvenstveno označava srednjovjekovnu ukrajinsku (kijevsku) kulturu, za koju smatraju da je drugačija od mlađe ruske kulture karakteristične za okolicu Moskve. 

Da bi se imala predodžba o veličini stare Ukrajine zvane Kijevska 'Rus' vrijedno je pogledati u knjizi stranicu 36. Stara Ukrajina je kršćanstvo službeno prihvatila godine 988. i to na Krimu, kojeg Rusi danas svojataju. To je vrijeme kad se Ukrajina povezuje sa Zapadnom Europom (samo u 11. stoljeću sklopljeno je 36 međudinastijskih brakova između staroukrajinskih i zapadnoeuropskih plemićkih obitelji). Godine 1147. staroukrajinski knez Jurij Dugoruki osnovao je na periferiji svoje države gradić Moskvu (bilo bi interesantno čuti što Rusi na to kažu). Inače podrijetlo ime Moskva vuče od finske riječi
koja označava mutnu vodu, a prema ukrajinskim povjesničarima, miješanjem ugro-finskog, tatarskog i nešto manjeg slavenskog etnosa formirao se moskovski narod, odnosno Moskoviti (budući Rusi). Dolaskom tatarsko-mongolske vojske u 13. stoljeću, a od 14. do 17. stoljeća zahvaljujući Velikoj Kneževini Moskvi (u svim europskim krugovima današnja Rusija je do 1721. bila poznata kao Moskovija), ništa više u staroj Ukrajini nije bilo kao prije. Interesantno je da su nakon 14. stoljeća Ukrajinci u zapadnom svijetu bilježeni latinskim nazivom Ruteni, a zemlja se zvala Rutenija.


Za kontinuitet ukrajinskog identiteta zaslužni su Kozaci (slavenski Zaporošci). Međunarodno poznata
riječ kozak ima turkijsko podrijetlo. U tatarskom je društvu stekla značenje razbojnika, a u ukrajinskom slobodnog čovjeka. U svijesti ukrajinskog naroda kozak predstavlja neovisnog i hrabrog čuvara Ukrajine. Njegova disciplina i surovost prema neprijatelju čine ga nemilosrdnim ratnikom čijih neuobičajenih metoda ratovanja se svi počinju bojati (na znanje ruskim mobiliziranim vojnicima). Na čelu kozačke elite nalazio se hetman (glavni), njemu niže rangiran bio je otaman.

Dok su ukrajinski Kozaci štitili kulturu slobode čovjeka, ruski su Kozaci čuvali carsku diktaturu. Kako Poljaci, tako i Rusi, nakon bogatog iskustva s Kozacima shvatili su da je Kozake (Ukrajince) bolje imati pored, nego protiv sebe. Zajedno nastupivši protiv kozačkih (ukrajinskih) interesa, Poljska i Moskovija (danas Rusija) godine 1667. dijele.

Ukrajinu rijekom Dnjepar na desno-obalnu (poljski interes) i lijevo-obalnu (moskovski interes) Ukrajinu. Poltavska bitka 1709. je zapečatila sudbinu Ukrajine i vezala ju uz Moskvu, tako da su pojmovi rus'ka zemlja i rus'ki narod (sve se odnosi na Ukrajinu) prisvajanjem postali ruska zemlja i ruski narod (sve se odnosi na Rusiju). Nakon što je 'Rus' (Ukrajina) pod novim službenim terminom Mala Rusija u sljedećem razdoblju postala carska provincija, uslijedila je dodatno pojačana rusifikacija političkog, vjerskog i kulturnog života. Godine 1863. ponovo je zabranjen ukrajinski jezik i zatvorene ukrajinske kulturne ustanove.

Dok su u Ruskom Imperiju Ukrajince osuđivali zbog tobožnje suradnje s neprijateljskim Poljacima, u Austrijskom Carstvu su ih osuđivali zbog tobožnjih simpatija prema Rusima. To je bilo vrijeme kad je u Carskoj Rusiji ruski jezik bio uvjet bez kojega se u nijednom području ljudskog djelovanja nije moglo uspjeti. To su znali Gogolj, Dostojevski i mnogi drugi. Bez Ukrajinaca ruska kultura bila bi znatno siromašnija, a bez njih ne bi bilo ni Ruske akademije znanosti ni Ruske pravoslavne crkve (siguran sam da se s ovim sadržajem knjige Rusi neće složiti).

Odmah nakon kraja Prvog svjetskog rata uspostavljena je neovisna Ukrajinska Narodna Republika, no zbog turbulentnih odnosa unutar Ukrajine i pritiskom s istoka i zapada, uz krvavi građanski rat, Ukrajina je pala pod sovjetskom sferom interesa i 1921. formirana je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika, a umiranja Ukrajinaca se nastavljaju kroz prvo gladovanje kad umire milijun ljudi (prvi neosuđeni zločin sovjetske državne vlasti protiv Ukrajinaca). To je vrijeme kada prvi put u povijesti Poljaci shvaćaju, a da ne idem u širinu vrlo složenih povijesnih ukrajinsko-poljskih odnosa, koliko je važno imati Ukrajinu na granici s Rusijom.

Sve patnje ukrajinskog naroda kroz povijest se ne mogu mjeriti s patnjama koje su uslijedile nakon dolaska na vlast najvećeg 'antifašista' svih vremena, druga Staljina, koji je radišnog ukrajinskog seljaka proglasio neprijateljem komunizma i Sovjetskog Saveza. Prema popisu stanovništva iz 1926. Sovjetska Ukrajina imala je 31 milijuna stanovnika, a tijekom drugog genocida 1932./33. od posljedica izgladnjivanja (Gladomor ili Holodomor) umrlo je između 5 i 10 milijuna Ukrajinaca. Naime, kad seljaku oduzmeš zemlju i nabiješ visok porez onda on nema od čega živjeti, i gladan umire. No Staljinu ni to nije bilo dovoljno, pa su mnogi preživjeli tijekom sljedećih godina završili u Sibiru.

Savezništvo Hitlera i Staljina 1939. je dodatno zakompliciralo ukrajinsku tadašnjost. Drugi svjetski rat Ukrajini nije donio ništa dobrog. Staljin je upotrebio politiku 'Spaljene zemlje' i dodatno osiromašio budućnost Ukrajine. Želja za samostalnom Ukrajinom bila je i u tom vremenu užasa prisutna, no Ukrajinci su bili izigrani kako od strane nacista, tako i od strane Sovjeta. Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je (autor knjige navodi) do 1.5 milijuna Židova (što je Rusima danas od velike koristi u dezinformiranju Rusa), no ne smije se zaboraviti da je Izrael priznao oko dvije tisuće Ukrajinaca Pravednikom među narodima. Zanimljiv mi je podatak da je oko 2.3 milijuna Ukrajinaca bilo prebačeno u Njemačku na prisilan rad, što je činjenica s kojim se može manipulirati (to i mi u Hrvatskoj znamo). Proglašenje NDU (Nezavisne Države Ukrajine) 1941. od strane Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) nacistima nije bilo po volji (rekao bih vrlo interesantan podatak). Za one neupućene, tj. slabo upućene u povijest Ukrajine, tj. Hrvatske, 'Nacionalist je domoljub, spreman boriti se za slobodu svog naroda' (vidi u knjizi stranicu 219).

Tijekom Drugog svjetskog rata, kojeg Ukrajinci (kao ni Hrvati) nisu skrivili, al' su bili primorani sudjelovati u njemu (najmanje za ukrajinske, tj. hrvatske interese), stradalo je 8 milijuna Ukrajinaca (5.5 milijuna civila, 2.5 milijuna vojnika). U tom periodu broj stanovnika Ukrajine je smanjen s 42 na 27 milijuna. Godine 1947. treći put je Ukrajinom zavladala glad i zbog toga je milijun Ukrajinaca umrlo, uz blagoslov sovjetske politike koja je prešućivala masovna ubojstva nad Ukrajincima i prikazivala Ukrajince onakvima kakvim oni nisu bili (slično kao i u Hrvatskoj), a posljedica forsiranja ruskog jezika (u Hrvatskoj srpsko-hrvatskog) dovela je do toga da ukrajinski jezik ne govori polovica Ukrajine.

Da bi se stanovništvo Krima asimiliralo Staljinu je bilo najlakše preseliti ga u Sibir, tako da je većinsko tatarsko stanovništvo Krima nakon Drugog svjetskog rata zamijenjeno ruskim, tako da i danas Rusi na Krimu čine većinu. No da bi Rusi Ukrajince uvjerili da im je mjesto u sastavu SSSR-a, Hruščov se 1954. odlučuje vratiti Krim Ukrajini, a za uzvrat Sovjetska Ukrajina revitalizira Krim i Nikitu podržava. Rusi ipak nisu Krim izgubili, već su ga pretvorili u snažno vojno-pomorsko središte i na taj način dali do znanja Ukrajincima tko je ustvari gospodar Krima (pretpostavljam da Ukrajinci znaju na koji način mogu ponovo vratiti Krim). Zanimljiva mi je informacija iz knjige da je i Brežnjev bio također etnički Rus (poput Nikite), također rođen u Ukrajini, a da se prije izjašnjavao etničkim Ukrajincem.

Iako je tema knjige vrlo ozbiljna, nasmijao sam se kad sam pročitao da je 1976. u Moskvi uspostavljen Helsinški odbor, koji je trebao nadgledati stanje ljudskih prava u cijelom Sovjetskom Savezu.

Kroz sve to vrijeme Sovjetsko društvo obilježava korupcija, kriminal, alkoholizam, strah građana od tajnih službi, siromaštvo i neimaština, diktatura državnog aparata, nametanje sovjetskog (ruskog) jezika, itd. U to vrijeme površina stambenog prostora po osobi iznosi 13 kvadrata, a Ukrajinci shvaćaju da im u takvim uvjetima nije mjesto u SSSR-u. Godine 1991. uslijedio je raspad Sovjetskog Saveza, a Ukrajina je zatim prolazila kroz slične probleme kao i Hrvatska (no Ukrajina tad bez rata), a do 2004. Ukrajinom je
zavladala oligarhija koja je kontrolirala gotovo sve. Dok je bivši predsjednik Juščenko budio nadu za bolje sutra, Rusi su se pobrinuli da tu nadu ukrade Janukovič (12 milijardi dolara). Europa, prije svega Njemačka, morala je znati iz ukrajinskog iskustva što će se dogoditi s ruskim igrama plinom desetak godina kasnije. O predsjedniku Zelenskom više će biti riječi nakon ishoda rata između napadačke Rusije i obrambene Ukrajine.

Knjiga Povijest Ukrajine, autor Sergej Burda, posvećena je ukrajinskim braniteljima, a predgovor za knjigu je napisao doktor Đuro Vidmarović. Nemoguće je ispravno razumjeti ukrajinsko-ruske odnose bez poznavanja povijesti Ukrajine i Rusije. Nakon pročitane ove za mene vrlo informativne knjige i sa životnim iskustvom kojeg imam, dobio sam dostatne spoznaje o Ukrajini, no još uvijek puno toga mi je nejasno, jer za upoznati se s 'Jedinom, jedinstvenom, nerazdjeljivom, slobodnom i neovisnom' bilo bi potrebno znati i poljsku povijest, pa i mađarsku, rumunjsku, bjelorusku, litvansku, tatarsku itd. Rekao bih ipak tijekom života previše za jednog čovjeka.

I na kraju bih ovaj tekst zaključio stihovima: 'Prigrli mi, mila mati, Ukrajino moja, Ove misli moje, Kao da su tvoje!'

dr. Ivica Tijardović (hkv.hr)

Sažetak knjige

Jedna od najkompleksnijih tema za istraživanje na europskom kontinentu. Knjiga novinara Sergeja Burde Povijest Ukrajine pionirski je rad na hrvatskim i susjednim prostorima. U njoj su na pristupačan novinarski način pojašnjena pogrešna tumačenja ukrajinske povijesti, koja se uglavnom sagledavala kroz rusku imperijalnu prizmu. Knjiga pojašnjava problematičan odnos između ukrajinskog i ruskog naroda, koji su u suštini znatno različiti i nikada nisu bili jedinstven narod kao što se često tumačilo. Nekoć najbrojniji slavenski narod, Ukrajinci su tek 1991. uspostavili vlastitu neovisnost, koja je ponovno ugrožena ruskom invazijom 2022. godine.

Pisac: Sergej Burda
jezik: hrvatski
Izdavač: Alfa d.d
uvez: meki uvez
dimenzija knjige: 16x23cm
Cijena : 19,91 € (150,01 kn)





HIC-vijesti.hr
foto: