Švicarska je planinska zemlja koja se prostire na 41.293 kvadratnih km, ima oko 6,9 mil. stanovnika, a podijeljena je na 26 kantona i polukantona. Ima četiri službena jezika: njemački (63,6 %), francuski (19, 2 %), talijanski (7,6 %) i retoromanski (0,6 %). Švicarci su velikom većinom kršćanske vjere, uglavnom katolici (46 %) i protestanti (40 %), te 14 % ostalih.

Za začetak Švicarske uzima se godina 1291. kad su kantoni Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili vojni savez, a kad im se kasnije pridružilo još pet kantona (do 1355.), savez je po kantonu Schwyz dobio ime Švicarska Konfederacija, koja je tek Vestfalskim mirom 1648. godine prvi put dobila međunarodno priznanje. Nakon više političkih mijena (stvaranje Helvetske Republike, Napoleonovo uspostavljanje kantonalne autonomije i sl.), Švicarskoj je Bečki kongres 1814. godine priznao status neutralnosti sa stalno određenim granicama. Godine 1847. došlo je do građanskog rata u Švicarskoj, u kojem su federalne snage vojnom pobjedom zadržale u zajedničkoj državi sedam katoličkih kantona udruženih u takozvani "Sonderbund".

Danas je Švicarska federativna demokratska republika s konsenzusnom demokracijom, ističu se četiri jače stranke, Vlada (Bundesrat) sastavljena je od 7 ministara, a od donedavno siromašne zemlje dospjela je (kroz bankarstvo, turizam, agrar i sl.) u vrh najbogatijih, ali i najskupljih europskih zemalja. Glavni grad je Bern, nacionalni blagdan stavi se 1 . kolovoza, a nacionalna valuta je švicarski franak CHF.

Zanimljivo je znati da Švicarska ni do danas nije pristupila Ujedinjenim narodima ni Europskoj uniji, da je to zemlja koja udomljuje relativno najveći postotak stranih radnika u Europi, te da su žene dobile pravo glasa na saveznoj razini tek 1971. godine, a u nekim kantonima prije samo nekoliko godina.

Prvi hrvatski tragovi

Od davnina su pojedini Hrvati stizali u europske zemlje, pa tako i u Švicarsku. Kroz boravak i djelovanje takvih obično glasovitih ljudi stvarale su se veze između zemalja i kultura. Dvojica od prvih o čijem boravku i djelovanju postoje dokumenti svakako su kardinal Ivan Stojković (Dubrovnik 1390.- Lausanne 1443.) i biskup Andrija Jamometić (Nin 1420. - Basel 1484.). Prvi je djelovao u Švicarskoj kao visoki vatikanski diplomat, otvorio je i vodio Bazelski koncil 1431. godine, radio na pomirenju kršćana zapadnog i istočnog obreda, te pred osmanlijskim osvajačima iz Konstantinopola spasio i dopremio u Švicarsku mnoštvo starih grčkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. Potonji je djelovao kao u Europi vrlo poznati vatikanski diplomat, jedno je vrijeme zastupao njemačkog cara na papinskom dvoru, a njegova nevolja je bila u tome što se još četrdeset godina prije reformacije pokušao otvoreno i ne uvijek taktično boriti protiv loših odnosa u Crkvi, posebice protiv nepotizma i protekcije.

Hrvatska prisutnost do 1945. godine

Kroz sljedeća stoljeća hrvatska prisutnost u Švicarskoj i dalje se najviše osjećala kroz značajne hrvatske pojedince. Tako je u 16. stoljeću u Švicarsku došlo nekoliko Hrvata koji su se revno borili za osvjedočene ciljeve reformacije, posebice glasoviti Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), koji je u Baselu započeo svoje studije, te katolički biskup i publicist Petar Pavao Vergirije (1498-1565).
U 17. stoljeću u Švicarskoj se skrasio i oženio Švicarkom Hvaranin Ivan Franjo Biundić (1574.-1644.), u to vrijeme vrlo cijenjen pisac a diljem Europe u to vrijeme najviše poznat po svoja dva djela: "Historia delle guerre civili d'Inghilterra tra le due case di Lancastro e Jorc" i po romanu "Eromena".

U 18. stoljeću hrvatsku kulturnu baštinu Švicarcima otkriva Švicarac Clemens Wertes prevodeći i objavljujući u Bernu svoj njemački prijevod knjige zapisa iz Hrvatske "Viaggo in Dalmazia" Alberta Fortisa, objavljene samo godinu dana ranije u Veneciji na talijanskom jeziku (1774.). Zabilježeno je da je upravo po preporuci ovoga potonjeg stigao na studij prava, fizike i mineralogije u Bern i Lausanne Toma Basiljević (1756.-1806.) iz Dubrovnika, koji je postao ugledni član nekoliko strukovnih švicarskih društava, a po povratku širio po Hrvatskoj stečene ideje i spoznaje iz Švicarske.

Od početka 19. stoljeća počinju se značajnije nego do tada umnažati hrvatski tragovi i veze sa Švicarskom. Godine 1883. doselio se za stalno u Švicarsku sa svoje tri neudane kćeri i suprugom političar i publicist grof Juraj IV. Drašković (1773.-1849.). Kćeri su mu se poudale vrlo brzo, a on je od svoje ušteđevine kupio dvorac Schrofen na Bodenskom jezeru, koji je nakon njegove smrti naslijedila najstarija kći Marija Lorenz. Hrvatski političar Eugen Kvaternik (1825.-1871.) djelovao je pisanom riječju i osobnim kontaktima više godina iz Züricha prije povratka u domovinu.

Književnici Fran Mažuranić (1859.-1928.) i Antun G. Matoš (1873.-1914.) također su jedno vrijeme proveli u Švicarskoj.
Najvjerojatnije prva Hrvatica koja je završila studij medicine u inozemstvu dr. Ema pl. Pavleković (1873.-1945.) studirala je u Ženevi i Lausannei. Povjesničar dr. Dominik Mandić (1889.-1973.) studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Fribourgu, gdje je svoje studije završilo još nekoliko hrvatskih studenata.

Nobelovci prof. dr. Leopold Ružička (1887.- 976.) i prof. dr. Vladimir Prelog (1906.-1998.) nastanili su se u Švicarskoj 1918. odnosno 1941 . godine. Slično je učinio i poznati hrvatski karikaturist Branimir Petrović (1888.-1957.), koji se oženio Švicarkom i proživio gotovo četrdeset godina u Ženevi.

Razdoblje nakon 1945. godine

Drugi svjetski rat i poraće nakon 1945. godine natjerali su pojedine Hrvate da potraže utočište u Švicarskoj. Najglasovitiji hrvatski kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.) našao je sigurnost u Švicarskoj od 1943. do 1947. godine, a u njoj se odmah nakon rata nastanio (u Waldu) i posljednji grof Drašković, Ivan (1876.-1971.) koji je sjećanja iz Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata zabilježio u svojim memoarima. U to vrijeme u Švicarskoj su našli utočište brojni hrvatski politički prognanici, među kojima su bili i sljedeći značajni Hrvati: političar i znanstvenik dr. Vinko Krišković (1858.-1952.), franjevac i književnik Lucijan Kordić (1914.-1993.), ekonomisti i publicisti dr. Jure Petričević (1912.-1997.) i dr. Tihomil Radja (1928.-2002.) i još neki za koje nije bilo mjesta u Hrvatskoj sve do pada komunizma i osnutka hrvatske države 1991. godine.

Čini se da tragovi javnoga društvenog života Hrvata u Švicarskoj počinju tek djelovanjem hrvatskih katoličkih misija (HKM). Njihov začetak vezan je za dolazak fra Lucijana Kordića u Švicarsku 1951. godine, koji je po raznim švicarskim mjestima povremeno okupljao naše ljude, a godine 1961. nadležna kongregacija u Rimu ga je i službeno imenovala misionarom i ravnateljem hrvatske pastve u Švicarskoj. Dolaskom sve većeg broja hrvatskih radnika iz domovine pristupilo se osnivanju pojedinačnih hrvatskih misija. Na prvu takvu, u Zürichu, došao je 1967. godine fra Ljubo Krasić, koji je otpočeo sustavno misijsko djelovanje, a koje su nastavili fra Rade Vukšić, fra Karlo Lovrić i ostali misionari. Danas u Švicarskoj djeluje dvanaest hrvatskih katoličkih misija s petnaest franjevaca i sedam misijskih suradnica, a njihovo glasilo MOVIS izlazi neprestance od 1969. godine, danas u nakladi višoj od 14.000 primjeraka.

Ove misije su pojedinačno i zajednički svojim vjerskim, kulturnim i drugim raznolikim djelatnostima postale i ostale (poglavito do uspostave hrvatske države 1991. godine) središte hrvatskog javnog života. Nikada nisu zaboravljale ni skrb za čuvanje i izgradnju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primjerice, samo HKM Bern pod vodstvom fra Šimuna Šite Ćorića na svom je području od 1984. do 1990. godine u sklopu "Iseljeničke tribine" organizirala preko pedeset zasebnih nastupa vodećih ljudi iz hrvatskog javnog života, uglavnom iz domovine, a među njima je bio i ondašnji vodeći hrvatski disident dr. Franjo Tuđman.

Prva hrvatska udruga osnovana u Švicarskoj izvan krila misija bila je Hrvatsko društvo u Švicarskoj, koje je s prijateljima utemeljio 1960. godine u Zürichu i godinama vodio dr. Jure Petričević, a petnaestak je godina okupljalo hrvatske intelektualce i druge hrvatske ugledne ljude u Švicarskoj. Osnovana je i "Knjižnica Hrvatskog društva u Švicarskoj", a Društvo je organiziralo dva u hrvatskoj emigraciji jedinstvena kulturno-politička simpozija (Luzern, 1968. i 1971. godine) na kojima su sudjelovali vodeći intelektualci iz hrvatske političke emigracije.

Tijekom 1968. i 1969. bilježe se prva formalna odn. neformalna osnivanja hrvatskih športskih klubova u Švicarskoj (npr. NK Croatia, Zürich, 1969.), a na samom početku 70-ih godina počinju se rađati hrvatske ustanove i udruge jedna za drugom: "Socijalna služba hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj (Buchs, 1970.), Folklorno društvo "Movis Croatia" (Zürich, 1970), Hrvatska zaklada protiv raka (Basel, 1970.), "Društvo prijatelja Matice Hrvatske" (Zürich 1971.), koje je 1973. godine preimenovano u "Hrvatsku kulturnu zajednicu", i tako redom.

Prema najnovijem popisu, u Švicarskoj i Liechtensteinu ima 199 raznoraznih hrvatskih udruga i ustanova, uz dužnu napomenu da među njima ima nekih koji nisu aktivni, a neki su praktički vezani za djelovanje pojedinaca. Uz gore spomenute, redaju se udruge i ustanove raznolikih orijentacija, od uglednog glazbenog okteta "Chorus Croaticus" (Bern) ili humanitarnog "Fonda hrvatskih studenta" (Neuchatel) do Hrvatske demokratske zajednice, koja je prigodom stvaranja hrvatske države na samom početku 90-ih godina, okupila kao nitko dotad najveći broj aktivnih Hrvata u Švicarskoj. Danas se najviše hrvatskih udruga okuplja i povezuje kroz Hrvatski svjetski kongres u Švicarskoj (HSK-CH), koji je u ovoj zemlji ustanovljen 1993. godine kao dio te najveće međunarodne nevladine organizacije Hrvata izvan domovine koja djeluje u svim zemljama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u većem broju.

Hrvatski doprinos životu Švicarske

Stotine tisuća Hrvata našli su privremeno ili stalno radno mjesto u Švicarskoj i s tako stečenim sredstvima podizali svoje obitelji i u domovini. Nezaobilazan je doprinos tih hrvatskih ljudi svekolikom napretku i posebice gospodarskom rastu Švicarske.
Uz te plodne bezimene hrvatske mase, cijeli je niz vrlo darovitih Hrvata koji su svojim djelovanjem ostavili značajne tragove u švicarskom javnom životu.

Još u 15. stoljeću zaslugom kardinala Ivana Stojkovića spašeni su u Konstantinopolu brojni znanstveni rukopisi pred osmanlijskim osvajačima i dospjeli su u posjed Švicarske. Njegovu dragocjenu zbirku knjiga i rukopisa naslijedio je najprije dominikanski samostan u Baselu, a dobrim dijelom te Stojkovićeve ostavštine obogaćena je i Sveučilišna knjižnica u tom gradu.
Neobičan je doprinos i Hrvata Josipa Fame (Split 1813. - Saxon-les-Bains 1882.). Fama je postao švicarski državljanin i vlasnik nekoliko hotela i glasovitog "Spielsalona" u Saxon-les-Bains, u koji su navraćale svjetske ličnosti. Tako je, primjerice, Fjodor M. Dostojevski u Faminoj igračnici triput sve izgubio, što ga je inspiriralo za roman Kockar".

Desetljećima i izvan granica Švicarske poznata tvornica FBW kraj Züricha (Franz Brozinčević Werke) bila je vlasništvo glasovitog konstruktora teretnih kamiona, poznatih švicarskih autobusa (koji su i danas u upotrebi) i motora Franje Brozinčevića iz Like (Brinje 1874. - Zürich 1933.) i njegovih sinova. Kamioni sa četverocilindarskim motorom Franjine konstrukcije (licencu je za taj motor odmah otkupila tvornica Ballot iz Pariza) prvi su u Švicarskoj počeli od 1906. godine zamjenjivati konjske zaprege u prijevozu robe, a popularni Franz (oženio se Švicarskom i imali su tri sina i jednu kćer) prvi je u Europi (1911.) u svojoj tvornici počeo ugrađivati u teretna vozila pogon pomoću kardanske osovine, umjesto lančanog pogona. Franjin najmlađi sin Paul prodao je tvrtku FBW 1878. koncernu "Buehrle AG".
U Švicarsku je 1913. stigao Josip Veselić iz Valpova (1893.-1975.) koji je ovdje ostao do smrti. Desetljećima je bio jedno od poznatih imena u švicarskom sindikalnom pokretu, a svoje zanimljive memoare objavio je u Zürichu 1963. ("Aus den Erinnerungen eines Handwerkers").

Jedan od velikih hrvatskih karikaturista Branimir Petrović (1888.-1957.) proživio je četrdesetak godina u Ženevi, gdje je više od dva desetljeća bio među prvim švicarskim karikaturistima i iz dana u dan punio ženevske novine svojim crtežima.
Među trojicom nobelovaca koje je hrvatski narod podario svijetu, književnik Ivo Andrić najčešće se krivo navodi kao Srbin, dok druga dvojica spadaju u najznamenitije Švicarce hrvatskog podrijetla.

Prof. dr. Lavoslav Ružička dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju godine 1939. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a nakon gimnazije u rodnom gradu i studija u Karlsruheu postao je 1918. docent na glasovitoj Visokoj tehničkoj školi u Zürichu (ETH), a 1923. imenovan je profesorom. Posebice se bavio znanstvenim radom na području terpena i terpenoida a na ETH osnovao je školu organske kemije svjetskog glasa. Povodom njegova 70. rođendana utemeljena je na ETH u Zürichu "Ružičkina nagrada" za kemiju. Muzeju Kunsthaus u Zürichu ostavio je oko pedeset umjetničkih slika starih nizozemskih majstora ("Ružičkina zbirka") koje je cijeli život skupljao. Značajna je njegova pomoć oko prijenosa švicarske tehnologije u Hrvatsku, a njegovim zalaganjem ostvarena je značajna suradnja između velike farmaceutske industrije "Ciba-Geigy" iz Basela i tvornice lijekova "Pliva" iz Zagreba. Umro je u Zürichu u dubokoj starosti 1976. godine.

Drugi Hrvat švicarski nobelovac je prof. dr. Vladimir Prelog, koji je rođen u Sarajevu 1906. godine. Studirao je kemiju u Pragu. Radio je kao docent a potom kao izvanredni profesor na kemijskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U Švicarsku je došao krajem 1941. Godinu kasnije postaje predavač na ETH u Zürichu, godine 1945. godine stječe titulu profesora, a od 1947. do 1965. godine u upravi je Organsko-kemijskog laboratorija na ETH. Odgojio je tisuće stručnjaka, postao počasnim doktorom brojnih sveučilišta, a godine 1975. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za kemiju. Preminuo je 1998. godine.

U Švicarskom seljačkom savezu (Brugg) godinama je djelovao dr. Jure Petričević (Staro Petrovo Selo 1912. - Brugg 1997.), koji je dugo godina bio glavni agrarni i ruralni ekonomist tog Saveza, a objavio je mnoštvo stručnih radova o stanju i uzdizanju švicarskog agrara.
Akademski slikar Julije Meissner (Zagreb 1906. - Zürich 1979.) došao je 1957. godine u Švicarsku i ostao tu do kraja života, slikajući i podučavajući likovnu umjetnost na više srednjih škola u Zürichu.

Od 1960. godine u Švicarskoj je živio i prof. dr. Žarko Dolinar, koji je na Medicinskom fakultetu u Baselu i kao gost-predavač na još dvadesetak drugih sveučilišta po svijetu odgojio tisuće medicinskih stručnjaka. Dr. Dolinar je poznatiji kao svjetska klasa i prvak u stolnom tenisu s više od šest tisuća raznih pehara i kolajni, a bio je pravi kuriozitet među sportašima, jer je u jeku športske slave postigao doktorat iz znanosti anatomije, histologije i embriologije.

Prigodom simpozija na Sveučilišnoj klinici Zürich 1997. u čast 60. rođendana prof. dr. Marka Turine, najpoznatiji švicarski dnevnik "Neue Zurcher Zeitung" (NZZ) zabilježio je da je dr. Turina "najslavniji kardiokirurg Švicarske". Dr. Turina je poznat kao direktor glasovite ustanove "Klinik fur Herzgefässchirurgie" na Sveučilišnoj bolnici u Zürichu, odgojio je brojne medicinske stručnjake u Švicarskoj i po svijetu, bio je dekan Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zurichu gdje danas predaje...

Šport i glazba

Brojni hrvatski glazbenici ostavili su ili još uvijek ostavljaju zamjetne tragove u javnom životu i/ili po visokim glazbenim ustanovama Švicarske. Među njih svakako spadaju violinist i dirigent Radovan Lorković (Basel), sopranistica Marina Jajić (Luzern), pijanistica Irena Šulić (Zürich), pijanist i skladatelj Ivo Crmarić (Fribourg), te Branka Grakalić (Baden), Baldo Podić (Basel), mr. Franjo Vugdelija i njegov oktet "Chorus Croaticus" (Bern) i drugi.

Cijeli je niz hrvatskih športaša koji su imali vrlo značajnu ulogu u švicarskom športu. Već 30-ih godina švicarski nogomet znatno su pojačala trojica vrsnih nogometaša iz Zagreba: Ico Hitrec, Aco Živković i Josip Jakupić. Miroslav Blažević je bio najprije igrač i trener u FC Lausanne i FC Sion, a onda nekoliko godina trener švicarske nacionalne reprezentacije. Među najboljim nogometašima u Švicarskoj godinama su bili Željko Perušić (FC St. Gallen), Jurica Jerković, Zlatko Čajkovski, Željko Matuš i Ilija Katić, svi u FC Zurich. Tu su rukometaši Izidor Dolenac i Vinko Kandija, koji je bio i trener švicarske nacionalne momčadi. Nezaobilazno je ime i Pavao Piacun koji je odgojio brojne švicarske vrhunske karataše te s njima za Švicarsku osvojio brojne europske, pa i svjetske medalje i priznanja.

Švicarci o Hrvatskoj

Prvi Švicarac koji je pisanom riječju pokazao interes za hrvatsku kulturnu baštinu bio je već spomenuti Clemens Wertes koji je u 18. stoljeću preveo na njemački i objavio u Bernu knjigu Alberta Fortisa "Viaggo in Dalmazia" (Put u Dalmaciju). No prije njega, godine 1652. neki imućniji Švicarac je nakon povrataka iz venecijanske vojne službe nazvao dio Berna uz rijeku Aaru "Dalmazi", koji se i danas tako zove, a predaja dodaje, da je to učinio u spomen jedne Dalmatinke u koju se bio nesretno zaljubio.
Jean Hirt je od 20-ih godina ovoga stoljeća godinama kontinuirano s velikom ljubavlju pisao o Hrvatima i Hrvatskoj u novinama "Illustrierter Schweizer Volksfreund und Friedensförderer". Zadnjih desetljeća u Švicarskoj je nekoliko autora objavilo knjige vezane za Hrvatsku, primjerice Kurt Held: "Die Rote Zora und ihre Bande" o uskocima, Christoph Mangold: roman "Zdenka" čija se radnja uglavnom događa na hrvatskoj obali, Lili Palmer:
roman "Nachtmusik" o hrvatskim političkim emigrantima, a Alfons Maissen je preveo glasovite "Zgode i nezgode Šegrta Hlapića" hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.

Nije nezanimljivo da je nakon hapšenja i osude na dugogodišnju robiju kardinala Alojzija Stepinca Švicarac imenom Franz Salis Sevis umjesto njega vodio tu najveću hrvatsku biskupiju, te da je Švicarska bez zadrške priznala državu Hrvatsku 15. siječnja 1992.

Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Početak tiskanja knjiga hrvatskih autora u Švicarskoj slavno je otpočeo jednim pravim bestselerom "oca hrvatske književnosti" Marka Marulića Marulusa (1450.-1524.): knjigom "De institutione bene beateque vivendi" (O načinu čestitog i blaženog življenja), koja je desetljećima bila jedna od najpopularnijih knjiga u Europi, a tiskana je u Baselu 1513., 1518. i 1555. godine. Ta je knjiga u ono vrijeme doživjela 48 izdanja: 20 na latinskom, 12 na talijanskom, 8 na njemačkom, 6 na francuskom i 2 izdanja na portugalskom jeziku.

Iz Basela je se pronio glas i o djelima velikog hrvatskog teologa i reformatora Matije Vlačića Ilirika iz Labina. Primjerice, njegova djela "Catalogus testium veritatis" (Katalog svjedoka istine), Clavis Scripturae Sacrae" (Ključ Svetog Pisma) i "Magdeburger Centurien" (Magdeborški centuriji) sva su odreda tiskana u Baselu između 1556. i 1574. godine, neka od njih istovremeno na latinskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Jedinstven kuriozitet predstavlja hrvatski pisac Pavao Skalić i njegova knjiga "Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum Epistemon" (Enciklopedija duhovnih i profanih struka) tiskana također u Baselu 1559. godine. Naime, tom knjigom hrvatski latinist Skalić prvi je u svjetsku literaturu uveo pojam i vrstu znanstvenog djela koje se i danas naziva "enciklopedija".

Od prošlog stoljeća do danas u Švicarskoj je boravio i manje ili više pisao cijeli niz hrvatskih autora. Bili su to Fran Mažuranić i Antun G. Matoš, kao i hrvatski kipar i pisac Ivan Meštrović, koji je upravo u Švicarskoj dosta pisao, a i tiskao svoju knjigu na njemačkom "Dennoch will ich hoffen" (Ipak se nadam, Zürich, 1945.). Vrhunski stručnjaci i sveučilišni profesori dr. Ružička, dr. Prelog i dr. Turina u Švicarskoj su napisali i objavili stotine svojih radova na više svjetskih jezika. Dr. Jure Petričević napisao je i objavio niz znanstvenih radova iz agrarne ekonomije kao i nekoliko knjiga političke tematike na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Među prvake hrvatskih književnika izvan domovine u 20. stoljeću bez dvojbe spada fra Lucijan Kordić koji je od 1945. do 1991 . godine kao politički prognanik živio izvan domovine, od toga četrdeset godina u Švicarskoj, gdje je praktički nastao njegov cijeli književni opus od dvadesetak objavljenih i desetak knjiga u rukopisu. Bio je član P.E.N.-a, Međunarodnog društva za ljudska prava, te Društva hrvatskih književnika. Nakon 46 godina progonstva vratio se u Hrvatsku 1991. godine, a dvije godine poslije smrtno je stradao u prometnoj nesreći nedaleko Međugorja.

Dr. Tihomil Radja više je desetljeća iz Švicarske slao i objavljivao svoje gospodarsko-političke analize i književne prikaze. Dr. Nedo Pavešković godinama je bio UN-ov arhivar u Ženevi i redovito se javljao svojim povijesno-publicističkim prilozima. U Švicarskoj je napisao nekoliko zanimljivih knjiga poezije i prof. Marijan Karabin (Gornja Stubica, 1936.), koji tri desetljeća živi u Švicarskoj, bez lažne skromnosti valja spomenuti i brojna objavljena djela autora ovih redova, dr. fra Šitu Ćorića.

Glazbeni kritičar, prevoditelj, izdavač i pjesnik Dubravko Pušek (Zagreb, 1956.) već dugo živi u Luganu i profesionalno piše za medije "Giornale del popolo" i za "Radio della Svizzera Italiana". Njegova poezija koju objavljuje na talijanskom uživa velik ugled u talijanskom govornom području.

Dragica Rajčić (Split, 1959.) danas živi u St. Gallenu, a nadahnuta migrantskim životom u Švicarskoj napisala je i objavila nekoliko zapaženih knjiga pjesama i proze na njemačkom jeziku.

Kad govorimo o hrvatskim izdavačima u Švicarskoj, onda na prvom mjestu treba spomenuti dr. Juru Petričevića, vlasnika nakladničke kuće "Adria-Verlag" iz Brugga koji je objavio dvadesetak knjiga na njemačkom i hrvatskom jeziku s hrvatskom i srednjoeuropskom problematikom. U Luganu djeluje izdavačka kuća "Plitvice" Dubravka Pušeka koji je preveo na talijanski i objavio više zasebnih zbirki hrvatskih književnika. Jedna od najpoznatijih hrvatskih izdavačkih kuća u emigraciji, ZIRAL, godinama je imala jedno od svojih sjedišta i u Zürichu, gdje je živio i njegov suosnivač i urednik Lucijan Kordić.

Uz pokoju knjigu vlastite naklade, prigodnim izdavaštvom manjeg opsega povremeno se bave hrvatske katoličke misije u Švicarskoj (uz glasilo MOVIS misije izdaju razne knjižice, pjesmarice, audio-kazete, kalendare i sl.) te Hrvatska kulturna zajednica (HKZ).
Hrvatska glasila u Švicarskoj nemaju dugu tradiciju kao u nekim drugim zemljama, ali nisu beznačajna. Osobito valja spomenuti MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj koje od 1969. izlazi četiri puta godišnje u Zürichu, kao i Društvene obavijesti, glasilo HKZ koje je od 1973. izlazilo povremeno, a već nekoliko godina izlazi četiri puta godišnje u Zürichu.

Hrvatske žrtve

Broj hrvatskih stradalnika u Švicarskoj nije prevelik. Bilo je mnogo više onih koji su nalazili utočište u toj zemlji, iako hrvatske političke emigrante nasilna ruka jugoslavenskog režima od 1918. godine nije puštala na miru ni u Švicarskoj.

Stradalnike predvodi već spomenuti hrvatski dominikanac Andrija Jamometić (1420-1484), koji se nastanio u Baselu i koji je zbog svojih ideja po nalogu crkvenih i državnih vlasti tamo uhapšen. Nakon dvije godine teškog zatvora i pred izručenje u Rim službeno je objavljeno da je nađen obješen u svojoj ćeliji bazelskog zatvora.

Povijest je zabilježila još jednu hrvatsku tragediju u Švicarskoj. Kako su hrvatski vojnici kroz stoljeća morali biti zbog političkih okolnosti u službi tuđih gospodara u više europskih zemalja, ovaj primjer više nego simbolično bilježi tragičan spomen na takve hrvatske sudbine izvan domovine. U svibnju 1800. godine na alpskom prijelazu uz mjesto Saint-Rhemy u noćnom prepadu švicarskih trupa "poklana je austrijska straža - točnije dvije stotine Hrvata, koji su od mobiliziranih mjesnih jedinica sramotno ostavljeni na cjedilu" (Fernand Gigon, Geschichte und Geschichten über Alpenpässe, 1979.).

Izravna žrtva jugoslavenskog režima u Švicarskoj bio je hrvatski politički emigrant Stanko Nižić, mučki ubijen 1981. na svom radnom mjestu u hotelu u Zürichu. Nižić je rođen 1951 . godine u Crvenom Grmu (općina Ljubuški), u Švicarskoj je proveo 13 godina, neskriveno se zauzimao za slobodnu hrvatsku državu, a pokopan je u Dietikonu.

Koliko je Hrvata u Švicarskoj?

Početak 60-ih godina prošloga stoljeća označen je brojnijim dolascima Hrvata u Švicarsku na sezonski rad, a prvi pravi val doseljavanja bio je između 1965. i 1971. godine. Od tada pa do danas taj se broj stalno povećavao, a u zadnjih petnaestak godina se utrostručio. Švicarske savezne statistike tek od 1995. godine počinju sustavno razvrstavati pučanstvo po novonastalim državama. U Švicarskoj je 1986. godine živjelo 109.510 osoba "iz Jugoslavije".

Prema istom švicarskom izvoru, godine 1991. u Švicarskoj je bilo 201.176, a 1996. godine 315.117 osoba s područja ex-Jugoslavije, i to bez izbjeglica i prognanika, kao i bez onih koji su primili švicarsko državljanstvo. O dobnoj strukturi toga pučanstva najbolje govori podatak da je 1996. godine u Švicarskoj raslo čak 99.592 djece ispod 16 godina iz neke od država bivše jugoslavenske zajednice.

Smatra se da je u prvom desetljeću masovnijeg doseljavanja hrvatski udio bio i do 50%, a zadnjih godina od 25% do 30 %, što znači da je u Švicarskoj 1996. godini živjelo oko 100.000. Hrvata.

lako nema egzaktnih podataka o obrazovnom i ekonomskom statusu hrvatskih ljudi u Švicarskoj, može se reći da Hrvati u Švicarskoj u odnosu na Hrvate u drugim europskim zemljama prednjače po stupnju obrazovanja, ali da među njima nema "tajkuna" ili onih koje bi se moglo nazvati vrlo bogatima. Primjerice, među 120 Hrvata izvan domovine koji su najviše uložili u Hrvatsku zadnjih godina, nijedan nije iz Švicarske. Međutim, velik je broj Hrvata u Švicarskoj koji po nekretninama u domovini i financijskoj podlozi u Švicarskoj spadaju u vrh srednje klase, a nije malen broj onih koji imaju osigurane uvjete življenja i u Švicarskoj i u domovini.

Što se tiče čuvanja nacionalnog identiteta Hrvata u Švicarskoj, najprije treba reći da se tu praktično radi o "mladom iseljeništvu", dakle o doseljenim hrvatskim radnicima (prva generacija migranata) i njihovoj djeci (druga generacija). Hrvati se relativno brzo i dobro uklapaju u novu sredinu i tu nema nikakvog "hrvatskog geta", ali i njima i svima drugima je jasno da su "stranci". Međutim, i ovdje kao i kod drugih stranaca, prva generacija većinom u bitnome sačuva svekoliku vezu s domovinskom baštinom, dok već druga generacija na tom polju znatno slabi i od te se baštine otuđuje. Integracija i asimilacija u suvremenom stranom svijetu imaju danas svoje nemilosrdne zakone: utjecaj strane sredine, škole, medija i vršnjaka je neizbježan, mješovite ženidbe su sve brojnije, veze s domovinom roditelja ne zadrže dovoljan ni emocionalni ni tvarni intenzitet, utjecaj domovinske Crkve na drugu generaciju sve je manji i sl. Stoga se i među Hrvatima u Švicarskoj pokazuje da samo oni predstavnici druge generacije koji od malih nogu imaju čestu i intenzivnu vezu s domovinom svojih roditelja u svim njezinim aspektima, većinom sačuvaju i njeguju svoj hrvatski nacionalni identitet, odnosno njegove bitne aspekte, od jezika i kulture do skrbi i angažmana za nedvojbene domovinske potrebe.

Pogled u budućnost

Dosad sve govori da godina 1996. najvjerojatnije označava prestanak značajnijeg dolaska hrvatskih radnika u Švicarsku i skroman početak hrvatskog povratka, mada će se to tek u narednim godinama s potpunom sigurnošću moći ustvrditi. Dok je 1991. godine u Švicarskoj radilo oko 46.000 sezonskih radnika s područja bivše Jugoslavije, 1996. ih je bilo samo oko 11.000 tisuća. Uz tu smanjenu mogućnost zapošljavanja "sezonaca", sve se više Hrvata za stalno vraća u domovinu, mada njihovom broju u Švicarskoj doprinosi činjenica da se u hrvatskim obiteljima zadnjih godina, prema statistikama i procjenama hrvatskih katoličkih misija, godišnje rađa više od tisuću djece.

Ima mnogo obitelji koje žive i u Hrvatskoj i u Švicarskoj, naglo se povećava broj umirovljenika koji bi se rado vratili u domovinu, a samo mali broj naših ljudi potpuno se asimilirao i posve izgubio hrvatski identitet. Ukratko, većina Hrvata će ostati u Švicarskoj i držati živu vezu s domovinom, manji ali značajan broj vratit će se iz Švicarske, a najmanji broj će se asimilirati u ovoj zemlji.

Mnoge hrvatske udruge pokazuju tendenciju gašenja i/ili spajanja sa sličnima, a Hrvatski svjetski kongres Švicarske, kao i u drugim zemljama, sve više postaje zajedničko mjesto međusobnog povezivanja. Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj zasigurno će ostati u ovoj i sljedećoj generaciji mjesto najmasovnijega hrvatskog okupljanja, pa i čuvanja hrvatskog identiteta u ovoj zemlji.
dr. fra Šimun Šito Ćorić