10.prosinca 2014.
IZ VOJVODINE : piše Z. Ifković
O Bunjevcima ne Hrvatima

Srpski patrioti
Na Pariškoj mirovnoj konferenciji Subotica je priznata kao dio Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, a granica prema Mađarskoj povučena je sjeverno od grada, dok je konačna granica nove države utvrđena u Trianonu 4. lipnja 1920. Novu državu bunjevački Hrvati su prihvatili, očekujući da će u njoj ostvariti sva ona prava koja su im dokidana za vrijeme mađarske vlasti, a proces asimilacije i oslobođenja smatrali su završenim. Početno oduševljenje novom državom ubrzo je stišano, a Hrvati su se našli na udaru u političkom, kulturnom i gospodarskom pogledu.

Nekadašnja mađarizacija zamijenjena je srbizacijom, s ekavicom i ćirilicom u školama, imenovanjem Bunjevaca "katoličkim Srbima" i negiranjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu ističući ih kao "četvrto pleme" pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj proces traje sve do današnjih dana. Srpske vlasti su organizirale na stotine skupova kojima je za cilj pokazati kako Bunjevci nemaju povijest vezanu uz Hrvate, već za Srbe. Krajnji rezultat je da se na zadnjem popisu stanovništva njih petnaest tisuća izjasnilo kao Bunjevaci ida oko dvije tisuće glasuju za politički program bunjevačkih stranaka.
U isto vrijeme kada su održani izbori za Hrvatsko nacionalno vijeće, održani su i izbori za Bunjevački nacionalni savjet. Od samog formiranja biračkog popisa Bunjevaca ne-Hrvata bačena je sjena na način upisa. Od trenutka raspisivanja upisa u poseban birački popis, za četiri mjeseca Bunjevački nacionalni savjet i udruge su uspjeli upisati tisuću petstotina osoba u poseban birački popis, a poslije uvedene prinudne uprave od strane ministarstva u Bunjevački nacionalni savjet, pomoću institucija za mjesec dana je upisano više od šest tisuća ljudi u poseban popis. Više stotina građana je protiv znanja upisano u poseban birački popis. Pisane su kaznene prijave zbog zloporabe upisa, po kojima nisu uslijedile reakcije tužilaštva.

Potporta srpskih stranaka i lijeve i desne provijencije

Prilikom izbora za Bunjevački nacionalni savjet, povijest se ponovila, jer su na izborima sudjelovale srpske građanske i nacionalne stranke. Većine političara koji predstavljaju Bunjevce ne-Hrvate, su članovi bunjevačkih stranaka i stranaka sa srpskom nacionalnom odrednicom. U svakom izbornom ciklusu svojim biračima govore da to rade kako bi sačuvali bunjevački identitet i običaje uz pomoć srpskih stranaka, te da bi zaustavili asimaliciju koju provode Hrvati nad njima. Tako manipuliraju s biračkim tijelom, na osjećajima, strahovima i željama svoje bunjevačke zajednice.

Na izbore za Bunjevački nacionalni savjet je izašlo iznad očekivanja 37 posto upisanih birača od 8.650 upisanih u poseban birački spis bunjevačke nacionalne manjine, glasavalo je 3.219 birača, što predstavlja biračko tijelo Bunjevaca ne-Hrvata. Kada se usporede rezultati izbore od uspostave višestranačja u Srbiji, bunjevačke stranke u Somboru nisu nikada bile zastupljene u gradskoj Skupštini, a u Subotici prvi put su prošle izborni cenzusna posljednjim izbornima. Kada se zbroje glasovi u oba grada, bunjevačke stranke ukupno dobijaleoko dvije tisuće glasova.

Tijekom kampanje nositelji lista su se međusobno optuživali da ne znaju govoriti bunjevački jezik. Kampanju za izbore su vodile beogradske stranke i lijeve i desne provijencije, ione koje su na vlasti i one koje su oporba, sve sa ciljem stvaranja zasebnog srpskog plemena.

Rukovođenje novim Bunjevačkim nacionalnim savjetom preuzeli su oni koji su za vrijeme Miloševićeve vladavine obećali da će Bunjevci ne-Hrvati postati konstitutivan narod u Srbiji, a zadovoljili su se time da postanu nacionalna manjina u vlastitoj državi.

Na izborima je sudjelovalo devet izbornih lista, a u formiranju lista sudjelovale su stranke i članovi beogradskih stranaka: Srpske napredne stranke (Aleksandar Vučić), Demokratske stranke Srbije (Vojislav Koštunica), Socijalističke partije Srbije (Ivica Dačić), Jugoslavenske ljevice (Mira Marković), Srpske radikalne stranke (Vojislav Šešelj), Srpskog pokreta obnove (Vuk Drašković) i Lige socijaldemokrata Vojvodine (Nenad Čanak). Tako da sada u Bunjevačkom nacionalnom savjetu imamo u isto vrijeme Bunjevce ne-Hrvate koji se kroz programe stranaka zalažu za Jugoslaviju, za Europu, za Vojvodinu Republiku, za Veliku Srbiju i povratak Monarhije, kroz programe svojih stranaka.

Među devet lista na izborima za Bunjevački nacionalni savet najviše glasova osvojila je stranka Savez bačkih Bunjevaca, u kojoj funkciju predsjednika obnaša Mirko Bajić, koji je u isto vrijeme i član pokrajinskog predsjedništva Srpskog pokreta obnove, s osvojenih 925 glasova. U Subotici i Somboru ta je lista dobila 600 glasova, a ostatak glasova je osvojilau općinama gdje po zadnjempopisu stanovništva nema izjašnjenih osoba kao Bunjevci. Što govori da su se pred izbore u poseban birački popis Bunjevaca ne-Hrvata upisivali članovi stranaka sa srpskom nacionalnom odrednicom, koji su pripadnici većinskog naroda. U poseban popis se može upisati na osnovu potpisane izjave, a izjašnjavanje na popisu stanovništva ne utječe na ovaj proces. Jedna osoba se može na popisu stanovništva izjasniti kao pripadnik jedne nacionalne zajednice, a upisati u birački popis druge nacionalne zajednice. Poslije izbora izjavom se može ispisati iz posebnog biračkog popisa.

Bunjevci su srpsko pleme

Bunjevci ne-Hrvati okupljenih oko Bunjevačkog nacionalnog savjeta i nekolicine bunjevačkih udruga provode tezu Laze Kostića i dijela srpskih povjesničara da su Bunjevci srpsko pleme i da su Bunjevci posebna etnička grupa i da žive samo u Bačkoj. Kostić njihov razmiještaj ovako postavlja "Bunjevci žive samo u Bačkoj i to sjevernoj: u Subotici (koja je njihova metropola), južno i sjeverno od nje, u tzv. Bajskom trokutu. Bunjevački nacionalni savjet djeluje samo u Bačkoj -u gradovima Subotici i Somboru. U dva pokušaja su htjeli ostvatiti status u Mađarskoj, ali im je Mađarska akademija zanosti i umjetnosti odbila zahtjev da budu zasebne manjine odijeljene od hrvatskog naroda.

„Braća uvek-uvik zajedno"

Kada se napravi usporedba djelovanja Bunjevačkog nacionalnog savjeta, njihovih institucija i udruga vidjet će se da provede i drugu tezu Laze Kostića o srpskim patriotima katoličke vjeroispovjesti. Zajedno sa njima obilježavaju povijest vezanu za Srbe, kao što je ulazak srpske vojske u Suboticu i priključenje Vojvodine Srbiji, uz prikrivanje povijesnih činjenica.

U znak sjećanja na 25. studeni 1918. godine, kada je Novom Sadu po njihovoj definiciji održana Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostali Slovena, jedan je od četiri nacionalna blagdana Bunjevaca ne-Hrvata u Vojvodini.
Na svečanoj akademiji kojom obilježavaju održavanje Velike narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostali Slovena, nazoče najviši srbijanski dužnosnici. Tako je predsjednik Nikolić na poslednjem obilježavanju ukazao da nitko ne smije ugroziti zajedničku kuću Bunjevaca i Srba ."Bunjevci vjekovima žive na ovim prostorima i vaše pravo je da čuvate svoju posebnost i uvijek ponosno ističete da ste Bunjevci iz Srbije. Zaslužili ste to svojim odnosom prema Srbiji, doprinosom napredovanju i slavi naše zajedničke i jedine otadžbine. Osjećaj pripadnosti Vojvodini i Srbiji kao svojoj matičnoj zemlji izuzetan je izraz nacionalne i patriotske svijesti. Nitko i nikad ne smije ugroziti vašu i našu zajedničku kuću", rekao je Nikolić na svečanosti.
Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena 25. studenog 1918. godine proglasila je otcepljenje Vojvodine od Ugarske i njihovo priključenje Kraljevini Srbiji, kojoj nisu predhodili izbori za izaslanike.
Nakon prvog svjetskog rata, subotički Hrvati su se angažirali da Subotica ne ostane u Mađarskoj, nego da uđe u novu južnoslavensku državu. 10. studenoga 1918. su Gavro Čović, Andrija Ćakić i Remija Miljački s hrvatskom mladeži istaknuli hrvatsk barjak na toranj Gradske kuće. Uz njih su Joso Mikšić, Antun Crnković i Remija Marcikić 1. siječnja počeli provoditi popis stanovništva radi pribavljanja podataka koji bi koristili u delegaciji KSHS na mirovnoj konferenciji u Parizu. Ondje su od Hrvata bili Martin Matić, Josip Velin, Petar Pekić, Josip Vuković-Đido, Šimun Rudić i Franjo Pijuković koji su ondje bili sa zadaćom predati Memorandum saveznicima. Svi navedeni su uvijek isticali pripadnost hrvatskom narodu. Zbog toga nisu bili pozvani da nazoče na Skupštini u Novom Sadu. Povijesni dokumenti kažu kako na skupštinu gotovo i nisu bili pozvani i Mađari i Nijemci koji su tada činili više od polovice stanovništva, pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje srpske vlasti (po statistici iz 1910. godine na tom prostoru je živjelo 32,6 posto Mađara i 23,7 posto Nijemaca - op. a.).
Po dostupnoj dokumentaciji, na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 84 Bunjevaca, 62 Slovaka, 21 Rusin i tek 6 Nijemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata, te 1 Mađar, pa je jasno kako su birani izaslanici za Skupštinu.

„Braća uvek-uvik zajedno",

Bunjevački nacionalni savjet i dio bunjevačkih uduga slave, 13. studenog 1918., kada je srpska vojska u Prvom svjetskom ratu stigla vlakom na subotički željeznički kolodvor. Organizatori manifestacije su Bunjevački kulturni centar iz Subotice, Srpski kulturni centar „Sveti Sava", Udruženje ratnih dragovoljaca 1912-1918. godine, njegovih potomaka i poštovalaca uz potporu Bunjevačkog nacionalnog savjeta. Bratimljenjem Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava" s bunjevačkim institucijama, ovaj datum se počeo obilježavati prije dvadeset dvije godine, pod nazivom "Braća uvek-uvik zajedno". Samo prigodom obilježavanju zaboravljaju na povijesnu istinu da su u studenom 1918., svoju nazočnost subotički Hrvati manifestirali postavljanjem hrvatske zastave na Gradskoj kući u Subotici.

Iz gore navedenih činjenica se može zaključiti je Srbija kroz niz godina davala intelektualnu i financijsku podršku u stvaranje srpskog plemena, koji danas ne predstavlja značajniju gospodarsku i političku snagu. Da li će Bunjevci-ne Hrvati u narednom periodu šešire zamjeniti šajkačama, pokazat će vrijeme.

Zlatko Ifković

HIC-oglas



ADRESAR HRVATA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE, naručite