BLEIBURG

POGLED NA STRADANJA HRVATA
I KATOLIČKE CRKVE U HERCEGOVINI
ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Prilog proučavanju međunacionalnih i međuvjerskih odnosa

UDK: 94(497.6)"1939/1945"
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 16.02.'05.
Tomo VUKŠIĆ
Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega iz Hercegovine je, bez pribrajanja tzv. kolateralnih žrtava, na hrvatskoj strani kao izravne žrtve rata, prema još uvijek nepotpunom crkvenom popisu iz 1999. godine, stradalo oko 15.500 ljudi. U relativnim brojevima to bi iznosilo 8,02% od ukupnoga broja, odnosno svaki trinaesti Hrvat iz Hercegovine bio je ubijen. Najviše su ih ubili partizani na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka bez ikakva razloga i dokazane krivnje. No sudeći prema dopunama i napomenama svećenika, koji još uvijek nisu posvema sigurni da su popisane sve žrtve, ukupan broj stradalnika najvjerojatnije bi mogao porasti još za koju tisuću. Među njima je stradalo također 69 svećenika (37%) koje su sve, osim dvojice, najčešće čak bez ikakva suđenja, ubili partizani. Od prisutnih svećenika na ratnom području ubijeno je čak 55 svećenika fratara (36,42%) i 13 dijecezanskih svećenika a još jedan je stradao od tifusa kao žrtva ratnoga progona (40%).
Budući da se ove godine navršava 60 godina od pogibije daleko najvećega broja spomenutih žrtava, osim obveze da ih se prisjetimo, članak upozorava kako je krajnje vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca i konačno započne govoriti o ljubavi žrtava od kojih su neke, to je sigurno, život završile na način mučenika prve Crkve.

Nalazimo se u godini u kojoj se obilježava 60. godišnjica završetka Drugoga svjetskog rata što je, nakon pobjede nad nacizmom i fašizmom, zemlje zapadne Europe uvelo u razdoblje moderne demokracije. Nasuprot tome, ratni pokreti otpora u zemljama srednje i istočne Europe doveli su na vlast satelitske komunističke režime Sovjetskoga saveza. Tako je bilo i na Balkanu gdje su, već pri postavljanju temelja nove komunističke države, u zbjegovima, logorima, prijekim sudovima i bez ikakva suđenja eliminirane tisuće nevinih ljudi. Redovito samo zato što je netko pretpostavljao da su neistomišljenici nove ideologije.
Ovaj tekst, koji nastaje u povodu obilježavanja 60. godišnjice ubojstva sedmorice franjevaca u Mostaru (14. veljače 1945.), u nastavku ukratko podsjeća na poznato hrvatsko pitanje i stanje Katoličke crkve u jugoslaviji uoči Drugoga svjetskog rata te opisuje stanje naroda i Crkve u Hercegovini u tome vremenu. Slijedi potom pogled na novo političko stanje iz 1941. godine i užasna stradanja koja su se potom smjenjivala u osvetničkim valovima. U njima je, bez pribrajanja tzv. kolateralnih žrtava rata, na hrvatskoj strani kao izravne žrtve rata, prema još uvijek nepotpunom crkvenom popisu, stradalo oko 15.500 ljudi, što znači da je svaki trinaesti Hrvat iz Hercegovine bio ubijen. Među njima stradalo je također 69 svećenika (37%) koje su gotovo sve, najčešće čak bez ikakva suđenja, ubili partizani.
Nakon završetka rata nastala je brojna literatura koja je nekritički veličala komunistički i partizanski pokret te sustavno najcrnjim atributima kriminalizirala tadašnju Crkvu, svećenike i angažirane laike 1 a posvema prešućivala svoje zločine nad njima. O tim zločinima se u domovini može objektivno pisati tek nakon 1990. godine pa su se u međuvremenu pojavile i opsežne studije o njima.2

UVODNA NAPOMENA

Cijelo područje Balkana je 1941. godine prešlo iz jednoga društvenoga i državnoga uređenja u drugo jer se, kao posljedica prodora njemačkih i talijanskih snaga, tada dogodio raspad kraljevine jugoslavije a na njezinu teritoriju stvoreno je posvema drukčije državno uređenje i raspodjela teritorija.
U tim promjenama 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna država Hrvatska, koja je obuhvaćala cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine i veći dio područja današnje Hrvatske sa Srijemom, a njezino područje je, demarkacionom linijom koja je išla nekako od sredine granice s današnjom Slovenijom pa do sjeverne granice Crne Gore, bilo razdijeljeno na talijansku i njemačku interesnu zonu. Međutim, velik dio teritorija Hrvatske bio je izgubljen jer su kao sastavni dijelovi Italije završili: Istra, Rijeka i njezino duboko zaleđe Gorskoga kotara te područje od Zadra do Splita, Kotorski zaljev i brojni otoci. S druge strane, Mađarska je okupirala Međimurje i anektirala Baranju.

U preraspodjeli, koja je nastupila, cijelo područje današnje Hercegovine ušlo je u sastav nove hrvatske države i odmah na početku našlo se u talijanskoj interesnoj zoni. Tako je ostalo sve dok Italija nije kapitulirala i dok se njezina vojska i policija potom nisu povukle, odnosno do 1945. godine kad je stvorena nova jugoslavija. Time je ovo područje u samo desetak godina iskusilo tri različita nesretna režima: srpski monarhizam koji je često nazivan tamnicom hrvatskoga naroda, ratni nacizam i fašizam te kasniji komunizam - dvije velike nesreće Europe u 20. stoljeću.

1. KATOLlČKA CRKVA UOČI PRVOG SVJETSKOGA RATA

Katolička crkva i hrvatski narod između dva svjetska rata u Jugoslaviji 3 bili su gubitnici u svakom pogledu, posebice u gospodarskom i etničkom, pa su odnosi između dva najbrojnija naroda u državi bili zaista na vrlo niskoj razini. U tome smislu dostatno se prisjetiti samo ubojstva u beogradskom parlamentu hrvatskih političkih predstavnika predvođenih Stjepanom Radićem4 te odgovora u obliku atentata na kralja Aleksandra.

5 Na vjerskom planu, za razliku od zakonima uređenoga položaja svih drugih Crkava i vjerskih zajednica, stanje Katoličke crkve uopće nije bilo pravno riješeno već je ona bila sustavno diskriminirana.

6 Državna vlast je uporno odbijala potpisati konkordat sa Svetom Stolicom

7 i promicala interese drugih vjerskih zajednica na račun katoličke te su zbog toga i odnosi između Katoličke i Pravoslavne crkve bili vrlo zategnuti.

8 Kakve posljedice je proizveo takav odnos prema katolicima, ponajbolje pokazuje sljedeći grafički prikaz međusobnih odnosa pripadnika različitih vjerskih zajednica prema rezultatima dvaju popisa stanovništva (1921. i 1931.)9 koje je obavila tadašnja vlast. Rezultati tih popisa, rađenih prema konfesionalnoj a ne prema etničkoj pripadnosti, jasno pokazuju da su jedino katolici bili također statistički gubitnici.

2. HERCEGOVINA PRED RAT

Glavno zanimanje stanovništva u cijeloj ondašnjoj BiH tridesetih godina 20. st. bili su poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo. Prema popisu iz 1931. godine, u Hercegovini je čak 84,50% (u Bosni 83,20%) ljudi radilo upravo te poslove dok se veleobrtom i obrtom bavilo samo 5,40% a trgovinom i voćarstvom 4,20%. U javnim službama, slobodnim zvanjima i vojsci bilo je 3,90% Hercegovaca te u drugim zanimanjima ili bez zanimanja 2,00%.
Pismenost stanovništva bila je na vrlo niskoj razini. U Hercegovini, koja je u tome stajala nešto bolje od Bosne, svega je 34% ljudi bilo pismeno što znači da još1931. godine 66% Hercegovaca i Hercegovki nije znalo ni čitati ni pisati. Mnogo manje pismene bile su žene (oko 15%) negoli muškarci (oko 55%) a najmanje pismenih, prema rezultatima službenoga popisa, bilo je u kotarevima Nevesinje i Ljubuški.

10 Što se pak tiče etničke i konfesionalne karte Hercegovine iz toga vremena, prema crkvenim izvorima od 1. srpnja 1937., a to su posljednji precizni podaci kojima se raspolaže, na tom području je živjelo 183.088 katolika. Ali, kako nam nije poznat broj pripadnika drugih vjerskih zajednica u istoj godini, da bismo stvorili makar približnu sliku etničkoga i vjerskoga sastava tadašnje Hercegovine, moramo posuditi nekoliko godina starije podatke. Naime, prema državnom popisu iz 1931. godine, uz spomenute katolike Hercegovina je imala također 121 .408 pravoslavaca, 105.738 muslimana te 65 protestanata, 173 židova, i 7 ostalih (odnosno, svega 245 ostalih).

11 To pak znači da su katolici, ako se govori o cijelom području od Šuice do granice s Crnom Gorom i od Ivan sedla do Neuma, bili u relativnoj većini od oko 44% što treba uzeti s određenom rezervom jer priraštaj drugih, zbog navedenoga razloga, nije uključen u ovaj račun.

2. 1 . Crkva u Hercegovini četrdesetih godina


Stanje u kojemu se našla Katolička crkva u BiH između dva svjetska rata ponekada je bilo teže negoli u ostatku ondašnje države.

12 U Hercegovini, koja se prostirala na 12.229 km2, katolicima se kao i danas propovijedalo isključivo hrvatski jer je broj doseljenih Nijemaca, Mađara i Talijana bio vrlo mali te nikada nisu stvorili svoje posebne župne zajednice niti su se okupljali kao posebne jezične skupine. Broj vjernika je rastao, broj svećenika također a, usprkos općem siromaštvu, podizane su i nove crkve i drugi crkveni prostori. Tako su, prema pouzdanim izvorima,

13 na početku Drugoga svjetskoga rata u Hercegovini postojale 63 župe razdijeljene u 10 dekanata (8 u mostarsko-duvanjskoj i 2 u trebinjsko-mrkanskoj biskupiji), 50 crkava i 386 kapelica. Broj vjernika se do 1941. godine u međuvremenu bio popeo na preko 190.000 a među njima su živjela i djelovala 150 franjevaca i 32 dijecezanska svećenika. Jedan dijecezanski svećenik, inkardiniran u mostarsku biskupiju, djelovao je u Dalmaciji.

14 Oko 30 svećenika franjevaca služilo je Crkvi izvan Provincije, ponajviše u SAD-u, a jedan od njih bio je misionar u Kini. K tomu, nije bio mali broj svećenika s ovoga područja, učlanjenih u druge biskupije i redovničke provincije izvan Hercegovine, koji su službovali na drugim stranama u domovini i svijetu. Poznato je također da je poslije 1941. godine do kraja rata zaređeno još pet dijecezanskih svećenika

15 a broj svećenika fratara članova Hercegovačke provincije 1944. godine, zajedno s onima koji su bili ,:a službi izvan Hercegovine, popeo se na 187.

16 Pored samostana na Širokom Brijegu djelovalo je sjemenište, gimnazija i dom za učenike.

17 U mostarskom samostanu je bila smještena Franjevačka bogoslovija 18 gdje su se spremali budući članovi Provincije, bavilo intelektualnim radom
19 i tiskao mjesečnik Kršćanska obitelj.

20

2.2. Časne sestre i njihovo djelovanje

Osim spomenutih svećenika, u Hercegovini je na početku Drugoga svjetskoga rata djelovalo i 178 redovnica.

21 Sve su one pripadale redu Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga

22 ili Školskih sestara franjevaka.

23 Sestre milosrdnice su bile članice Družbe milosrdnih sestara koja je imala sjedište i vrhovnu upravu u Zagrebu odakle su i došle u Mostar još u posljednjim godinama turske uprave. Sestre franjevke su od 1932. godine imale svoju vlastitu provinciju sa sjedištem u Mostaru a vrhovnu upravu u Mariboru odakle su prve sestre stigle u Mostar pred sam kraj 19. stoljeća.
Obje ove redovničke zajednice imale su u Hercegovini pred početak rata razgranatu humanitarnu i prosvjetnu djelatnost. Osim rada u mostarskim bolnicama, članice ovih dviju redovničkih zajednica vodile su u to vrijeme dva sirotišta, pet osnovnih i šest građanskih škola. Sestre franjevke su se brinule za jedno sirotište u Bijelom Polju i za još jedno u Mostaru. Sestre milosrdnice su imale po jednu osnovnu školu u Mostaru, Tomislavgradu i Ljubuškom a franjevke po jednu u Bijelom Polju i Međugorju. Iste sestre posjedovale su i vodile također tzv. građanske škole: milosrdnice Žensku zanatsku školu u Mostaru a franjevke Domaćinsku školu u Mostaru te Ženske stručne škole u Trebinju, Čapljini, Lištici i Konjicu.

3. NOVO POLITIČKO STANJE

Kao što je poznato, kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna država Hrvatska, hrvatsko katoličko stanovništvo u Hercegovini je to dočekalo s oduševljenjem. Međutim, raspoloženje i odnos jugoslavenske vojske i srpskoga pravoslavnoga stanovništva prema novoj državi bili su posvema drukčiji pa su se ta dva suprotstavljena stava uskoro pretvorila u tragične sukobe. Ustvari, upravo zbog neprihvaćanja hrvatske države sa strane dviju spomenutih komponenata društva, došlo je do oružane reakcije i pobune srpske vojske u Mostaru i drugim dijelovima Hercegovine protiv nove političke stvarnosti pa su prve žrtve drugoga svjetskoga rata na ovome području bili upravo Hrvati.
Ovdje se nema nakanu analizirati sveukupnost uzroka i posljedica rata ni njegove ideološke i druge pretpostavke, kao ni užasne smrti na svim zaraćenim stranama, već samo podsjetiti kako je započelo ubijanje u Hercegovini koje je izazvalo valove osvete.

3.1. Početak rata u Mostaru

Rat je u Mostaru započeo već na Cvjetnicu 6. travnja 1941. bombardiranjem grada kad je oštećeno nekoliko zgrada i zrakoplovna luka na kojoj je, kako je u "Kronici biskupije" zapisao biskup Alojzije Mišić, zapaljeno 40 do 50 buradi goriva.

24 Talijanska vojska je bombardirala grad također kroz nekoliko sljedećih dana kad je znatno oštećena i katolička crkva a Talijani su, nakon povlačenja jugoslavenske vojske, ušli u Mostar 16. travnja. U tih nekoliko prvih dana stanje u gradu je bilo kaotično jer se dotadašnja vojska, koja je bila zapravo srpska, nervozno spremala na odlazak ali istovremeno iskaljivala svoj bijes a nova vlast još nije bila uspostavljena. Ustvari, nakon službenoga proglašenja nove države neki samozvani pojedinci s hrvatske strane željeli su preuzeti vlast i time samo stvarali probleme. S druge strane, zbog bombardiranja narod se bio uspaničio i masovno je bježao iz grada a jugoslavenska vojska, kojom je komandirao neki general janković, još je bila u gradu i reagirala je. Njezina tzv. "đačka četa" zauzela je brijeg iznad biskupske palače i odatle, posebice 14. i 15. travnja iz topova, mitraljeza i pušaka otvarala vatru te su neke osobe ubijene. Prodrli su također u lliće i Cim. Tamo su zapalili oko 130 katoličkih kuća i ubili neke ljude a spremali su se poći i u Čapljinu da tamo također popale kuće katolika što je pokušao spriječiti biskup Mišić koji je poslao dr. fra Leona Petrovića i dr. Spuževića da prosvjeduju kod generala jankovića. U takvu stanju u samome gradu strah katolika od katastrofe trajao je sve do 16. travnja kad je u šest sati poslije podne jugoslavenska vojska napustila grad a u osam sati zaposjela ga talijanska. Talijani su upravljali Mostarom do 28. travnja kad su Hrvatima predali administrativnu upravu nad gradom i kad je iz Zagreba došla hrvatska vojska

25 što znači da su se spomenuti sukobi u Mostaru i stradanja Ilića i Cima dogodili u danima kad još uopće nije bila uspostavljena hrvatska vlast na ovom području. No, istine radi ovdje svakako treba spomenuti da je general janković, prije negoli je napustio Mostar, pokušao na neki način nadoknaditi barem materijalnu štetu koju je napravila njegova vojska u Ilićima i Cimu o čemu svjedoči biskup Mišić: "Na intervenciju Biskupa i dr. Spuževića armijski general Jankovjć, prvo nego je pobjegao, iz armijske blagajne poslo je deset mili ona dinara za popaljene kuće lIići Cim. Novac je donio podpukovnik? Slovenac, dva dana u rezidenciji Bikupa stražario nad novcem, napokon je došla predajna komisija, uz potvrdu da su novac u redu primili predao novac. Valja istaknuti Dr. Spužević i ako je vrlo zaslužan da je general iz armijske blagajne izdjelio za pogorelce deset miliona, nije htjeo da s novcem raspolaže. Novac je uručio komisiji da komisija dijeli, a on zadovoljan da je utjeco neka se pogorelcima izplati šteta - povuko se''.

26

3.2. Prve žrtve rata bili su Hrvati u Čapljini, Ljubuškom i Seonici

Osim ovih stradanja u Mostaru, koji su dijelom bili posljedica također bočne zaštite kralja koji je, nakon bombardiranja Beograda, bježao iz zemlje, još bolnije stradanje katolika izazvali su bilećki pitomci 13., 14. i 15. travnja u okolici Čapljine.

27 Naime, odmah nakon kapitulacije jugoslavije i proglašenja Nezavisne države Hrvatske oko Čapljine se bilo rasporedilo nekoliko jedinica jugoslavenske vojske koja je ustvari već bila četnička. Njima je u pomoć iz Bileće vlakom preko Trebinja pošlo " I 80 pitomaca pod vodstvom kapetana Milana Janketića (...), poručnika Mladena Dušanića, poručnika Ljubomira Vasića i narednika Dušana Dokmanovića. (...) Pitomci su se po naredbi mjesnog zapovjedništva u Trebinju Popadića imali združiti s odredom, koji je obrazovan u Trebinju, radi umirenja Čapljine, pod zapovjedništvom majora Pletikose. Također u tom odredu bili su kapetani Đurišić i Jokanović (...) Pred vlakom je išla jedna motorna terezina, zatim mašina s jednim vagonom u kojem je bio top s 15 pitomaca, a iza ovoga je išlo 30 vagona pitomaca i vojnika.

"28

Ova vojska, potpomognuta lokalnim srpskim ekstremistima koji su joj se pridruživali, na putu prema Čapljini je započela nasilje nad Hrvatima čim je došla do njihovih prvih sela. Krenulo je od Zavale i Ravnoga i nastavilo se preko Hutova sve do Gabele.

29 Bez ikakve nakane da se upuštamo u detaljnu analizu ondašnjega ratnog stanja i razloga sukoba, jer to nije ni moguće, ovdje preuzimamo dio iz teksta biskupa Mišića koji opisuje stradanja katolika koja su se dogodila u Čapljini i njezinoj okolici nakon dolaska ovolike srpske vojske, ali također u Ljubuškom i Seonici kod Tomislavgrada. Taj tekst je još dragocjeniji jer je nastao u danima same tragedije pa nije ni mogao biti opterećen kasnijim teškim stradanjima ljudi na obje strane. Činimo to također i radi još jedne potvrde već danoga odgovora na pitanje: Kako je započela strašna tragedija Drugoga svjetskoga rata u Hercegovini? I to dokumentima i podacima koji, iz poznatih razloga, sve do najnovijega vremena nisu ni mogli biti objavljeni.
Biskup Mišić piše: "U Čapljini su četnici došli iz Trebinja. Htjeli da opljačkaju grad i opljačkali. Digli se katolici, prihvatili oružje, opirali se. jer su četnici bili spremniji, suzbili su katolike, zaklali ženu i dvoje djece u Strugama Vege Marka. Kad je katolicima stigla pomoć, suzbili su četnike, osvojili Čapljinu, mir uspostavili. Vojska talijanska otišla u potjeru za generalom jankovićem. Stigli ga u Bileću i porobili. Lako ga bilo zarobiti, jer vojska armijskoga generala opala na 20 ljudi. Iz Bileća odveli su Talijani aeroplanom armijskoga generala Jankovića u internaciju u Italiju. (...)

U Čapljini četnici počinili su puno štete i preko dvadeset mrtvih katolika ostalo 30 U Ljubuškom jedan aeroplan, provenijencije kažu jugoslavija, mitraljezima ubio nekoliko katolika. Jedan mrtav, tri ranjena. I u Duvnu aeroplan usmrtio je dvije žene župe Seonica. Katolici u Čapljini, Mostaru IIići Cim i ako su imali razloga za revansch obzirom na paljevine brojne i smrtne slučajeve - nije bilo revanscha. Katoličko svećenstvo djelovalo je sve moguće pomirno i nije bio revansch što je svakom palo značajno, jer u godini 1918. kad je unišla srbijanska vojska u Herceg Bosnu Srbi pravoslavci i njihovo svećenstvo ponašali su se, posebno u Nevesinju, Ljubinju vrlo hosti1no. Žarili i palili tako da je Episkop Zimonjić moro letiti u Nevesinje, djelovati na svećenike i druge osobe, da se prođu progonstva i plačke. "

31

4 OSVETNIČKI VALOVI

Poslije povlačenja srpske vojske iz doline Neretve, uslijedio je val osvete nad srpskim pučanstvom koje je tu živjelo a dijelom sudjelovalo u prvim napadima na Hrvate. Ovo je vrijeme kad se dogodilo stradanje Srba u Klepcima i bacanje u jamu u Šurmancima, odnosno kad su se iskaljivali "takozvani ustaše" ili "divlji ustaše" koji su se bili oteli svakoj kontroli. Tako ih naziva Poglavnikov opunomoćenik za Hum i Dubravu (Mostar i Dubrovnik) koji je 5. lipnja 1941. pisao da je to ljudstvo bez ikakva izbora, komunisti inotomi alkoholičari, preko noći postali ustaše, koji su pogazili ideale ustaškog pokreta, potkopali njegov ugled i navukli mržnju pučanstva.32 Protiv progona nevinoga stanovništva reagirali su također mnogi župnici a nakon prikupljenih informacija biskup Mišić je poslao u Zagreb don Andriju Majića da izvijesti što se događa što je on i učinio.

33 U povodu glasina da će 28. lipnja, tj. na Vidovdan, u Hrvatskoj uslijediti progoni protiv dijela pučanstva, 26. lipnja reagirao je čak sam Pavelić posebnom zapovijeđu o strogom kažnjavanju svih koji šire takve glasine, koji su počinili ili će izvršiti zločin protiv bilo kojega hrvatskog državljanina.

34 Te progonitelje nedužnoga stanovništva nekada kasnije nazvao je "divlji ustaše" a, pozivom na njegovu spomenutu zapovijed, 27. lipnja proglašeno opsadno stanje i prijeki sud za počinitelje takvih zločina pa je tada zaustavljeno krvoproliće.

35 No, nažalost, samo privremeno jer su se osvetnički valovi s jedne i druge strane nastavili smjenjivati. A kad su se umiješali i partizani kao treća strana, onda ubijanju nije više bilo kraja pa je tragedija kroz naredne godine poprimila apokaliptičke razmjere tako da ni do danas nisu evidentirane sve žrtve.

Na progone nedužnoga stanovništva reagirali su na različite načine mnogi svećenici a ovdje spominjemo samo četvoricu. Don Ilija Tomas, osim osobnih nastojanja u okolici Čapljine, odlazio je i u Mostar i u Zagreb da spriječi zlo a ubili su ga kao jednu od prvih svećeničkih žrtava upravo oni koje je nastojao zaštiti iako su ga "divlji ustaše" već prije toga namjeravali likvidirati upravo zbog nastojanja da zaštiti nedužne.

36 Potom svakako treba spomenuti dr. fra Dominika Mandića koji je iz Rima 19. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu pisao molbu da se spriječe nepravde i progoni te da svećenstvo ne sudjeluje u progonima pravoslavaca i Židova.

37 Treći je bio biskup Mišić koji je više puta reagirao javno. Tako je npr. 30. lipnja 1941. objavio i poslao župnim uredima okružnicu o tumačenju zakonske odredbe o osiguranju osobne slobode u kojoj stoji: "Crkva sv.[eta] sve one, koji suprot Božjim zakonima ubijaju, o život čovjeka griješe[,] tuđu imovinu krivično nište, prisvajaju, neće i ne može u ispovijedi odriješiti, niti osloboditi od grijeha. Ovo vjernicima s oltara oglasite, pročitajte, da znaju i ravnaju se, i sa malim tumačem preporučite."

38 Osim ovoga, značajan je Mišićev izvještaj koji je 18. kolovoza 1941. poslao u Zagreb na predstojeće zasjedanje Biskupske konferencije, na koje zbog prometnih poteškoća nije mogao doći, kao i njegov izvještaj nadbiskupu Stepincu od 7. studenoga 1941. Njima je izvijestio biskupe o stanju u Hercegovini; oštro osudio progone nedužnoga stanovništva koje je nastalo jer "postavljeni za stožernike i logornike zloupotrijebili su položaj, iskoristili nastrane instinkte masa, podržali slabije ljudske strane, da je strahota, šta je iz toga proizašlo" a što silno šteti i hrvatskoj i katoličkoj stvari.

39 Nakon što je Mišić umro 26. ožujka 1942.,40 papa Pio XII. je za njegova nasljednika već 15. travnja imenovao dr. Petra Čulu41 koji je također, kao što je poznato, tijekom rata više puta reagirao u zaštitu progonjenih. To vrijedi posebice za godinu 1943. kad su četnici, štićeni od Talijana, počinili velike zločine nad katolicima sjeverno od Mostara. Međutim, sveukupno djelovanje biskupa Čule za vrijeme rata ostat će nam još dugo nedovoljno poznato jer su komunističke vlasti, kad su.ga 1948. godine uhitile i potom na montiranom političkom sudskom procesu posvema nepravedno osudile, zaplijenile cijeli arhiv Biskupskog ordinarijata iz Mostara od 1942. do 1948. godine i nikada ga nisu vratile. No, ovdje svakako treba napomenuti da je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH 3. lipnja 1942., tj. mjesec i pol nakon njegova imenovanja za biskupa, na sve župnike u Hercegovini razaslalo dopis (br. 597 4-B-1 942) kojim je pokušalo izazvati bojkot novoga biskupa. Taj, dopis kojega je potpisao ministar Mirko Puk, a koji nije nastao bez sudjelovanja načelnika u tome ministarstvu fra Radoslava Glavaša, glasi: "Predmet: Mostar - imenovanje biskupom. Svim župnicima mostarske biskupije. Ovih dana imenovan je mostarskim biskupom g. Dr. Petar Čule, bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade. Hrvatska državna vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje na području Nezavisne Države Hrvatske, te će prema tome zauzeti svoje stanovište na obrani državnog vrhovništva u svim odnošajima pro foro civili.
Ovo vam se stavlja do blagohotnog znanja i ravnanja radi."42 - Postojanje ovoga dokumenta nije nepoznata činjenica, ali je ostalo skoro nepoznato da su Pavelić i svi koji su ovim činom ugrožavali slobodu vršenja crkvene jurisdikcije, snagom kanona 2334 crkvenoga zakona, tada upali u kaznu automatskog izopćenje iz Katoličke crkve. No budući da su, nakon što im je objašnjeno u kakvo stanje su zapali i pošto su shvatili da su još jednom prevršili svaku mjeru, te nakon što su odustali od primjene državnih sankcija, stvar se kasnije primirila.

4.2. Prve svećeničke žrtve

U prvoj polovici 1942. godine ubijeni su i prvi katolički svećenici. Sve je započelo u travnju za vrijeme prodora srpske i crnogorske vojske prema dolini Neretve, kada su skoro svi preživjeli Hrvati iz istočnoga dijela Hercegovine morali bježati iz svojih domova a neki svećenici ubijeni. Nastavilo se u Kongori kod Tomislavgrada gdje su se pojavili pripadnici iste vojske i u jesen iste godine završilo u okolici Stoca.
Prvi od četvorice ubijenih svećenika 1942. godine bio je don Ante Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu. Taj svećenik i prosvjetitelj rodio se 10. lipnja 1884. u Posušju. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu prva tri razreda gimnazije završio je u Mostaru (1898.-1901.) a ostale u Travniku (1901.-1906.) te teologiju u Sarajevu (1906.-1910.). Zaređen je za svećenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1909. Kratko je službovao u Blagaju (1910.), te bio župnik u Viru (1910.-1936.), gdje je sagradio četiri škole, i Gornjem Hrasnu (1936.-1942.) u zaleđu Neuma. Krajem travnja uhvatili ga partizani, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

43 Drugi stradalnik bio je don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, koji je rođen u Drinovcima 19. srpnja 190 I. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Travniku (1914.-1922.) a teologiju studirao' u Sarajevu (1922.-1926.). Za svećenika mostarske biskupije zaređen je 29. lipnja 1925. a potom je bio je župni vikar u Ravnom (1926.), župnik na Trebimlji (1926.-1927.) i Klepcima (1927.-1942.). U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima44 1.. svibnja 1942. Na njegovu tijelu, koje su ostavili, pronađena 22 uboda nožem i sjekirom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. a fotografija njegova mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana.

45 Kao treći po redu ubijen je fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori. Ovaj svećenik je rođen I. studenoga 1907. u Lisama kod Širokoga Brijega. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Brijegu a bogosloviju u Mostaru (1930.-1933) i Fribourgu u Švicarskoj (1933.-1935.). Svečane zavjete položio je 2. srpnja 1930. a za svećenika zaređen 5. studenoga 1933. Poslije toga obnašao je službu župnoga vikara na Humcu (1935.-1936.) i Tomislavgradu (1936.-1938.) te župnika u Kongori (1939.-1942.). Prema nekima odveli su ga "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili46 a prema drugima u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru pa je izgorio.

47 Kao posljednji 1942. godine je stradao don Vide Putica, umirovljeni župnik u Prenju u općini Stolac i starac od 84 godine. Rođen je 11. lipnja 1859. u Pra pratnici blizu Hutova. Školovanje i studij završio je u Rimu (1872.-1882.) gdje je zaređen za svećenika 8. travnja 1882. Potom je bio župnik u Ravnom (1882.-1891.), Hrasnu (1891.-1899.), Stocu (1899.-1907.) te u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga četnici, svrstani u antikomunističke bataljune, 6. rujna 1942. u njegovoj sobi iz koje je jedva mogao izlaziti bez tuđe pomoći, potom su njegovo tijelo izbacili na đubrište te polili benzinom i zapalili.

48
4.3. Strašan pokolj svećenika na kraju rata

Poslije 1942. godine pa sve do jeseni 1944. nije bilo ubijanja svećenika u Hercegovini no poslije toga je eskaliralo u pravu tragediju.

49 Međutim, ovdje nije moguće nastaviti s praćenjem stradanja svakoga od njih jer bi to daleko nadišlo okvire jednoga ovakva teksta. Naravno, zbog istoga razloga izostavljamo prikaz stradanja franjevačke braće laika te dijecezanskih i franjevačkih sjemeništaraca i klerika kao i jedne časne sestre.

50 Stoga neka bude dostatno samo podsjetiti da je tijekom Drugoga svjetskoga rata i neposredno poslije njega ubijeno čak 55 svećenika {ratara. Ubijeno je također 13 dijecezanskih svećenika a još jedan je stradao od tifusa kao izravna žrtva ratnoga progona. Tj. ubijeno je ukupno 69 svećenika.
Ako podsjetimo da je u Hercegovini 1944, godine živio 151 svećenik fratar, onda ovih 55 stradalih iznosi ravno 36,42% od ukupnoga broja prisutnih na ratnim područjima. S druge strane, 14 stradalih dijecezanskih svećenika u odnosu na 35 prisutnih na ratnom području pretvara se u čak 40% što je i u jednom i u drugom slučaju zaista strašna tragedija koja nije cijela jer - ponavljam! - u ovom računu nisu ubrojeni sjemeništarci i klerici ni jedne ni druge strane a ni nepravedno robijanje u zatvorima poslije rata. Tragedija postaje tim veća ako se podsjeti da su svi, osim već spomenute četvorice iz 1942. godine, još samo fra Križan Galić i don Marijan
Vujnović ubijeni 1944. godine, a i njih obojicu su ubili partizani. Don Marijan, starac od 73 godine, strijeljan je 31. prosinca u Trebinju a fra Krinu, koji je imao 74 godine, ubacili su 30. listopada bombu u župnu kuću u Međugorju. Prema tome, svi fratri osim fra Stjepana Naletilića, kao i svi dijecezanski svećenici osim don Vide Putice, stradali su u naletima partizana: četvoricu su ubili do kraja 1944. godine a svi ostali su stradali od siječnja do početka kolovoza 1945. godine. Jedni su hapšeni u samostani ma ili župnim kućama te odvođeni i strijeljani, drugi su stradali u izbjegličkim kolonama na putu prema Austriji i nazad, treći u logorima i zatvorima nakon rata na najrazličitije načine. Mjesta njihovih smrti razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika pa do Maribora a redovito su stradavali kao žrtve čija se "krivnja" sastojala, očito, samo u tome što su bili svećenici.5l

4.4. Užasna tragedija naroda i popis hrvatskih žrtava rata

Tragedija Hrvata i Katoličke crkve u Hercegovini bila je mnogo veća od stradanja svećenika jer su ubijeni mnogi vjernici. Njihov posvema točan broj još uvijek, nažalost, ne znamo a pitanje je hoće li ga se ikada saznati jer je prošlo previše vremena od same tragedije pa su brojni autentični svjedoci već umrli a kroz cijelo vrijeme komunističkoga režima stradanje tih ljudi bila je jedna od najstrože zabranjenih tema prije svega zato što je svaki govor o njoj nužno povlačio pitanje strašne odgovornosti partizanskoga pokreta. Stoga je svaki pokušaj bavljenja ovim pitanjem bivši režim vrlo strogo progonio i krivično kažnjavao.52
U isto vrijeme stradali su i drugi hrvatski krajevi i biskupije ali vjerojatno nigdje u tolikom postotku kao u Hercegovini o čemu svjedoče brojni spomenici podignuti tijekom posljednjih petnaestak godina u mnogim župama i selima. Spomen na te stradalnike, kao i na svake druge žrtve, jest hvalevrijedan no ovdje treba spomenuti da je bilo moguće na tim spomenicima po Hercegovini precizno ispisati imena pojedinaca stradalnika iz nekoga mjesta ili župe zato što su se župnici i drugi svećenici, uz velike osobne rizike od progona komunističkoga režima koji je još sigurno vladao, krajem osamdesetih godina potrudili i popisali ubijene.

Ustvari, cijela stvar je započela vrlo tajno tako da je tadašnji mostarski biskup mons. Pavao Žanić 16. prosinca 1988., upuštajući se posvema svjesno u vrlo velik rizik, poslao dopis svim župnim uredima Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i zatražio od svih župnika da na najprikladniji način, bez velike vike i javne reklame, istraže što je moguće prije i popišu: ime i prezime stradale osobe, kada je rođena i u kojem selu, gdje je poginula ili zadnji put viđena te po mogućnosti kojega datuma i godine je nestala. Smatrao je kako je najbolje da to urade za vrijeme blagoslova obitelji kad svećenici ionako obilaze obitelji pa će tako cijeli posao biti najmanje upadljiv. Taj svoj dopis biskup Žanić je poslao svim župnim uredima s naznakom "Povjerljivo!". Objasnio ga je kao potrebu da se stane na put optužbama na račun Katoličke crkve, crkvenih ljudi i čitava hrvatskoga naroda da su odgovorni za mnoštvo žrtava tijekom Drugoga svjetskoga rata. Te su optužbe, kako je pisao Biskup, tih godina bile sve prisutnije, najavljivane su i nove a brojke su se penjale do milijunskih žrtava. S druge strane, nastavlja Biskup, mi smo svjesni da to nije istina ali istinu treba dokazati stvarnim činjenicama. A jedna od istina koju treba dokazati jest da je nestalo mnogo naših ljudi. Stoga bismo željeli imati točne podatke o ubijenim i nestalim katolicima tijekom Drugoga svjetskoga rata s područja Hercegovine koji su bili članovi naših župnih zajednica ili samo nastanjeni na njihovu području.

53 Ovdje svakako treba kazati da su svećenici u narednom razdoblju prikupili i do 1991. godine prikupili i dostavljali u Biskupski ordinarijat podatke. Radi se o hrvatskim vojnim i civilnim žrtvama, bez obzira kojoj vojsci ili strani u ratu su pripadale, s područja svih župa u Hercegovini osim tadašnjih dviju mostarskih župa, katedrale i sv. Petra i Pavla, te Nevesinja. U te tri župe bilo je zaista nemoguće u ono vrijeme obaviti popis žrtava rata a da se ne riskira da cijeli pothvat propadne zbog moguće prijave vlastima. Prema tome, zahvaljujući velikoj hrabrosti biskupa Žanića i svih svećenika kojih se ovo ticalo, Hercegovina je vjerojatno jedini dio Crkve među Hrvatima koji danas raspolaže kritički napravljenim popisom najvećega dijela svojih žrtava Drugoga svjetskog rata.

Zahvaljujući upravo tada napravljenom popisu, moguće nam je predstaviti brojke stradalih katolika, žrtava Drugoga svjetskog rata iz Hercegovine. Međutim, popis napravljen 1991. godine, nažalost, nije konačan jer župnici ma nije bilo moguće doći do svih podataka. Kao najčešći razlog navodili su da su mnogi svjedoci već davno pomrli a živući se, nakon što je bilo prošlo mnogo vremena od samih događaja, nisu više mogli sjetiti svih nastradalih.54 Zato su neki svećenici i kasnije nastavili istraživati i dopunjavati popis također kolateralnim žrtvama rata tako da je broj rasta55 a i danas se ponegdje na tome radi. Zato, jer još uvijek nije ustanovljen konačni popis, u sljedećoj tablici ćemo, prema župnoj pripadnosti žrtava, predstaviti samo prve podatke iz 1991 . godine.

Ako se za Mostar i Nevesinje uzme jednak prosjek žrtava koji su imale druge župe, za koje imamo podatke, onda na ondašnjih oko 12.000 vjernika mostarske župe, koja je osim grada obuhvaćala i sva okolna sela, opravdano je pretpostaviti da je bilo barem oko 1000 žrtava iz Mostara te još oko 100 iz Nevesinja. To pak znači da bi se u toj pretpostavci ukupan broj katoličkih i hrvatskih žrtava iz Hercegovine popeo na oko 15,250. U relativnim brojevima to iznosi 8,02% od ukupnoga broja Hrvata Hercegovine s kraja Drugoga svjetskoga rata a to znači da je otprilike svaki trinaesti hercegovački katolik ubijen.

Prema podacima iz tablice, koje su dostavili župnici ali koji nisu konačni, daleko najveći
broj katoličkih žrtava iz Hercegovine, kao i kada se radilo o svećenicima, ubijen je na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka bez ikakva razloga i dokazane krivnje. A sudeći prema kasnijim popisima i napomenama svećenika, koji još uvijek nisu posvema sigurni da su popisane sve žrtve, ukupan broj stradalnika najvjerojatnije bi mogao porasti još za koju tisuću.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Na kraju mi se čini opravdanim postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Tu mislim prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju. Mnogo puta sam imao dojam da se o stradanjima nevinih svećenika i vjernika govorilo i pisalo prije svega kako bi se upozorilo na beskraj nu mržnju neprijatelja koji su ih pogubili. Tako se govor o žrtvama nerijetko pretvarao u govor o banditima različite vrste i njihovoj zloći te je, nažalost, mržnja protivnika Crkve i našega naroda često postajala središnja tema. Stoga smatram da je konačno došlo vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca a da se počne govoriti o ljubavi žrtava. Naime, nama kao vjernicima i teolozima, inspiracija mora biti ljubav stradalnika. Nju moramo započeti otkrivati i proučavati kako bismo među njima makar neke prepoznali kao izvorne kršćanske heroje koji se u Crkvi nazivaju sveci. Neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve za vrijeme progona rimske države. A mi ih nismo prepoznali kao svece i mučenike. Nismo, makar do sada! Jer još uvijek se nije započelo ozbiljno razmišljati npr. o započinjanju kanonskoga postupka za proglašenje svetim bilo kojega od ovih stradalnika. Jasno je da u tome ne treba pretjerivati ali nije moguće da među 69 stradalih svećenika i među više od 15.000 ubijenih vjernika ama baš nitko nije završio život na svetački način.
Naprotiv, ja sam siguran da nisu rijetki među njima bili koji su umrli na izvorno mučenički način. Stoga je vrijeme da promijenimo način govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Umjesto upiranja prstom u zločince, započnimo tražiti svece i mučenike, ali na crkveni, kanonski i službeni način jer Crkva koja ne prepoznaje svoje duhovne velikane ozbiljno riskira da zauvijek ostane mala Crkva sitne duše.

Aladinići 207

Blagaj 204

Buhovo 60

Bukovica 254

Crnač 117

Čapljina 340

Čeljevo 126

Čerin 478

Čitluk 226

Domanovići 169

Dračevo 181

Drežnica 148

Drinovci 177

Duvno 595

Gabela 108

Gabela-Polje 68

Glavatičevo 65

Goranci 184

Gorica 137

Gorica-Struge 18

Grabovica 104

Gradac Mostarski 118

Gradac Neumski 121

Gradac Posuški 123

Gradina 213

Gradnići 156

Grljevići 169

Grude 116

Hrasno 465

Humac 480

Hutovo 120

Izbično 96

Jablanica 53

Jare 107

Klobuk 136

Kočerin 381

Kongora 126

Konjic 539

Kruševo 166

Ledinac 130

Liuti Dolac 149

Međugorje 367

Mostar katedrala -

Mostar ss. PP -

Neum 54

Nevesinje -

Ploče Tepčići 228

Polog 69

Posušje 453

Potoci 218

Prenj 103

Prisoje 110

Rakitno 223

Raskrižje 72

Rasno 168

Rašeljke 52

Ravno 220

Roško Polje 169

Rotimlja 242

Ružići 104

Seonica 159

Stjepan Krst 108

Stolac 354

Studenc 261

Sutina 123

Šipovača-
Vojnići 160

Široki Brijeg 784

Šuica 171

Tihaljina 249

Trebinia 177

Trebinje 40

Veljaci 231

Vinica 92

Vinjani 32

Vir 97

Vitina 237

Zagorje 61

Svega 14.118

Mostar oko 1000

Nevesinje oko 100

Svega oko 15.250